shadow

Misije

Zivotvorni asketizam

Sloboda = znanje oslobađa

  Životvorna askeza (гр. ασκισις аскезис – вежба, подвиг)  je način života kojeg karakteriše odricanje od neracionalnih, pretjeranih tjelesnih i duhovnih potreba, potrošačkih navika kako bi se sticanjem vrlina, održavanjem zdravlja i čuvanjem prirode oplemenio, obogatio ljudski rod i život na planeti Zemlji uopšte.
Misija svakog živog bića je životvornost (napredovanje zbog stvaranja potomstva u sve boljem , savršenijem obliku. Životvorna askeza je izuzetna posvećenost životu(kako svoje djece,tako i svih ljudi i cijele prirode),a odricanje od užitaka koji nepotrebno troše prirodne resurse, zdravlje i vrijeme. Misija definiše ono šta stoik jeste, odražava bazičnu svrhu postojanja stoika.
Životvorna askeza nije ništa revolucionarno novo, već je samo malo preciznije definisana i svjesnija životna misija. To je onaj trud koji svaki požrtvovani roditelj (baka i deda) ulažu u svoju djecu, umjesto da uživaju u svojim užicima (gledanju tv, putovanjima, kupovanjima za sebe).
Misija većine ljudi i svakog potrošača na ovoj planeti, u ovom trenutku, je zaraditi sve više i više novaca. Uvećati svoj kapital i moć, uticaj, autoritet. I potrošiti koliko god se može (ako može i zadužiti se pa neka nasljednici vraćaju dugove). Mislim da je to suština kapitalističkog sistema. Taj sistem, kao stare cipele izlizane pete, deformiše naša stopala, kukove, kičmu i hod, usporava ga i sve više šteti. Ili kao žica koja pridržava mladu voćku uz jači drveni stub, a kad drvo toliko ojača da mu ta žica sprečava cirkulaciju, žica postaje omča oko vrata. Kapitalizam je kao ljuska jajeta, koju pile mora razbiti da bi se slobodno razvijalo.
Do prave mjere asketizma se dolazi životvornim umom, promišljanjem, analiziranjem koliko je sve što radimo usmjereno prema životu, a ne protiv života.
„Neophodno je stvoriti takav način mišljenja koji će omogućiti da se na pravi način shvati vladajuća tendencija razvoja sveta i da se, na temelju humanističkog nasleđa, uspostavi široki društveni pokret koji će sprečiti uništenje života. Istorijski gledano, um je sticao samosvest na osnovu borbe čoveka za slobodu. Imajući u vidu da kapitalizam sve dramatičnije dovodi u pitanje opstanak živog sveta, savremeni um može da stekne samosvest na osnovu borbe čovečanstva za opstanak.” (Lj. Simonović Duci)
Životvornost kao univerzalni i totalizujući princip treba da postane polazište u borbi protiv kapitalizma. On dobija konkretni istorijski smisao u odnosu prema kapitalizmu kao totalitarnom poretku destrukcije i na osnovu životvornih potencijala prirode i čoveka. Životvornost podrazumeva oživotvorenje životvornih potencijala materije, žive prirode, čoveka, istorije, ljudskog društva… Najvažniji rezultat životvorne prakse treba da bude društvo kao zajednica slobodnih stvaralačkih ljudi i priroda kao oplemenjena životvorna celina. Kapitalizam ne oživotvoruje, već uništava životvorne potencijale materije, žive prirode, istorije…
Živa priroda nije puka materija, već putem životvornog procesa evolucije oblikovana, i u tom smislu specifična materija i kao takva osnov je ljudskog sveta kao specifičnog kosmosa. Ona je organizovana kao životvorna organska celina koja stvara više životne oblike, što znači da nju karakteriše životvorni aktivizam. Čovek je najviši životvorni oblik u razvoju žive materije putem koga je priroda postala samosvesna životvorna celina.“(Lj. Simonović Duci)
Ako se holistički sagleda uticaj kapitalističkog sistema na ljudsku vrstu mislim da je progres ostvaren u manjem broju kategorija, a regres u puno većem obimu i u važnijim parametrima. Svi znaju da se bolje živjelo prije godinu, pet, deset, trideset. Tu činjenicu relativizuje činjenica da manjina naroda (oni koji su pokrali ostale) živi neuporedivo bolje nego što je živjela ranije. Ali većina naroda želi, čezne, nada se da će u ovom sistemu i oni uspjeti da se obogate (kad su uspjeli i oni sa malim sposobnostimma i moralnim kvalitetima) .Ne shvataju da je logika Sistema kao i u igrama na sreću. Znači da je moguć dobitak samo ako drugi imaju gubitak, a da je ukupni dobitak na kraju uvjek manji od ukupnog gubitka. Puno se manje para isplaćuje kroz dobitak nego što se uplaćivalo, ulagalo u fond nagrada.
To je zato što je nada u budućnost prijemčljivija, prihvatljivija, ljepša od vjerovanja zdravom razumu, činjenicama, matematici. Ljudi ne vjeruju svoji očima, u očigledne stvari ako vide da je to za njih nepovoljno, da ruši njihove predrasude. A nadaju se nečem boljem bez obzira što to nema utemeljenja u realnom životu. Nada se u ljudskom sistemu vrijednosti cijeni više od vjere, a vjera se cijeni više od ljubavi. Zato se kaže da nada zadnja umire (zato je sve više kockara), a ljubav prva puca (zato ima sve manje brakova). Malo sumnje može lako da ubije ljubav i pretvori je u ljubomoru, malo više informacija ili poluinformacija može da nekog razuvjeri. A za najmanji tračak nade se čovjek drži kao utopljenik za slamku.
Manjina koja kontroliše većinu bogatstva, medija i institucija smatra da je sposobnija od ostalih i zbog toga im nameće sve ubitačniji životni tempo. Kako bi opravdali taj poredak izmišljaju svakakve teorije (samo kako ga ne bi transformisali), religije, zakone. Moralna pravila su starija i utemeljeija od svake religije. Dokaz za to je ugrađivanje istih moralnih pravila u skoro sve religije (kroz božje zapovjesti). Namećući stav da su do tada ljudi živjeli u nemoralu. A stvarnost nam dokazuje da svakim danom sve više ljudi sve manje poštuje moral, iako je zvanično duboko religiozno.

Pošto čovjek nema prirodnog neprijatelja koji ga može ugroziti, ta manjina preuzima ulogu onog koji vrši (vještačku, neprirodnu) selekciju i tako modelira nove generacije. Stotinama godina je klasa stvaraoca, (radnička, onih koji proizvode novu vrijednost) pokušavala da preuzme kontrolu nad svojim životom. Zato su podizali razne bune, ustanke, revolucije, štrajkove koji su ih sve više koštali. Državne i paradržavne institucije su vremenom naučile da taj mjenjalački potencijal prepoznaju kod pojedinaca. A zatim ga mogu kanalisati u korist vladajuće klase. Nikada ne treba odustati od prava na slobodu. Ali se načini i intenzitet borbe mora promjeniti. Klasni sukob kad postane nasilan najviše šteti stvaralačkoj klasi. Puno efikasnije i bezbednije se borba može voditi izbjegavanjem konflikta, kontakta. Bojkotom vladajuće, potrošačke klase  može se daleko više postići (naročito u integraciji i jačanju) nego sukobljavanjem.
Rat se sigurnije dobija ako se bolje pripremi, ako mu prethodi dugotrajna opsada često se neprijatelj sam preda. Bojkot, embargo, sankcije smo jako dobro osjetili na svojim leđima, a posljedice se osjete i danas. Mi smo sankcijama, embargom toliko oslabljeni da mislim da su nas baš one i porazile. A ne NATO ili DOS sa svojom intervencijom tvrdom i mekom silom. Naročito to što je tu opsadu organizovalo (ili nije uspjelo spriječiti) cijelo čovječanstvo, preko Ujedinjenih Nacija (ta činjenica nas je razoružala i porazila). Nas su slomili kao golootočke zatočenike izolacijom, bojkotom i prezirom Ujedinjenih Nacija.
Cijelo čovječanstvo treba da raskrsti sa potrošačkim društvom, da bojkotuje, da uvede sankcije kapitalističkim institucijama koje ga uništavaju. Pošteni ljudi treba da izađu iz ringa i prestanu da se tuku. Treba da mijenjaju pravila, svoj vrednosni sistem, da im potrošnja, novac i moć ne budu glavni životni cilj.
Misija ljudi ne smije biti uništenje ove planete,nego oplemenjivanje i obogaćivanje života samog i svih živih bića zajedno.Samo onaj koji zna broj planeta bez života, shvata kolika je naša sreća, kako je teško stvoriti uslove za život i kako je lako uništiti uslove za život.
Sve religije gaje neki vid asketizma koji ih čini posebnim, elitnim u odnosu na običan narod, ali niko nema namjeru da nagovori sav narod, cijelo čovječanstvo da jednom za svagda prekine sa manijakalnom potrošnjom, da prekine taj uzročno posljedični niz koji kao rezultat ima uništenu prirodu u nama i oko nas. Asketizam je kod njih nešto sporedno, ekskluzivno rezervisano za elitu monahe, umjesto da bude cilj i glavni zadatak svih vjernika, svakog dana i na svakom mjestu. Zato što im taj sistem omogućuje egzistenciju bez rizika koji sa sobom nosi borba protiv kapitalističke destrukcije.
Ljudi od ove planete Zemlje prave ratište, zato što im to donosi dobar profit, ubijaju jedni druge da bi se dokopali njihovih resursa. Rat u Ukrajini će sve više razvijati vojnu industriju i Rusije i E. Unije i SAD i Kine, a posredno i ostatak privrede. Da stvarno žele prestanak rata ili pobjedu u ratu prekinuli bi svaki kontakt sa neprijateljem sad i zauvjek. Ili angažovali sve snage i totalno porazili neprijatelja i sve njegove saveznike. Ovakav rat je dobar za biznis, poskupiće energenti, proizvodiće se oružje, ponovo izgraditi porušene kuće, biće novi zamajac privrede, ekonomije, kapitalizma. Ali taj rat je loš za ljude koji ginu, sakate(psihički i fizički) postaju jedni prema drugima sve više vuci, a sve manje ljudi.
Misija svakog čovjeka treba da bude stvaranje,a ne uništenje. Kult života, a ne kult smrti. Stvaranje i očuvanje porodice je najveći i najvažniji i najteži zadatak. Elitom se može zvati samo onaj koji taj cilj prepozna, njemu stremi i za sobom može pokrenuti druge (kao Mojsije). Samo onaj koji vidi dalje od robova svoje ovisnosti, koji se sve više oslobađa ovisnosti i u drugima ohrabruje slobodarski duh može da se smatra elitom. Mojsije je shvatio da u ropstvu nema života, ni napretka, da svaki narod treba da živi slobodno, pa makar za tu slobodu morao da prelazi i pustinju. Pouka prvog i drugog Velikog rata je da i mali narod ako je odlučan (kao metak) može da obori velike tiranije, da se nikada ne treba predati bez obzira na žrtve.
Jadini dokaz posvećenosti borbi protiv NATO imperije je potpuni bojkot svih njihovih institucija,robe, ljudi i medija. Odlučnost se pokazuje u vaninstitucionalnoj borbi bez kompromisa(demokratske, državne institucije preko kompromisa i procedura odvlače pažnju od suštinskih problema i sve relativizuju,a nosioce borbe korumpiraju ili demonizuju). Demokratija podrazumjeva pokornost manjine većini. Kulturno, mirno prihvatanje izbornog poraza je vrhunac demokratičnosti. I dokaz da opozicija na taj način daje legitimitet svim nelegalnim, nemoralnim predizbornim radnjama. Te tako saučestvuje u vladanju narodom.
Mislim da nije problem u jednoj (NATO) imperiji, a rješenje u drugoj imperiji (Rusiji,Kini,Indiji, Brazilu,EUu). Niti je problem u tome što su oni veliki, a mi mali. Nego u tome koliko smo svjesni opasnosti, koliko smo sposobni i koliko vjerujemo u svoje snage. Problem je u sistemu koji je organizovan tako da mali ljudi čekaju u redu ispred jame i nadaju se da će se nešto desiti, promjeniti i da će ih neko spasiti od velikog inkvizitora koji ih baca u tu jamu.
Problem je u našim slabostima i ovisnostima. NATO kontroliše države sa vojskom, novcem, prisluškivanjem, a obične ljude kontroliše našim lošim navikama, strahovima, kreiranjem nade i potenciranjem ljenosti.
Srbija može biti Velika ako postanemo zdraviji, svjesniji, slobodniji i kao takvi primjer ostalim narodima da sreća ne leži u veličini teritorije, količini resursa, broju ljudi, već u rješenosti da se promjeni poredak ,vrednosni sistem koji sada vlada u svakom čovjeku ,a i među ljudima i narodima. Sreća leži u harmoniji potreba i mogućnosti.
Misija Srba kroz vjekove se ispunjavala u borbi protiv tiranije. Imperije su nas držale u lancima, ali su uz našu pomoć pucale, propadale, bez obzira na brutalnost i snagu koju su imali. Mi smo živi dokaz da se može suprotstaviti svakom zlu ma kako veliko bilo, platiti stravičnu cijenu za takvu hrabrost i ipak opstati.
Doktor Mladen Stojanović je poveo ljude u borbu protiv zla znajući da je cijena stravična, a pobjeda neizvjesna. Kozarački kraj je osjetio svu destruktivnost sistema(sa kojim se i mi sada borimo), odlučio se za otpor jer je povjerovao u njegovo poštenje i čast koju je godinama prije rata dokazivao. Ljudi vjeruju prvo ljudima pa zatim idejama. Krajišnici nisu povjerovali da ih na kraju pustinje čeka obećana zemlja u kojoj teče med i mlijeko, i uzeli oružje u ruke. Nego da mogu opstati samo ako se bore, i svjesno ginu za pravdu, istinu, poštenje i čast.
Promjena države ih nije toliko revoltirala, kao insistiranje tog novog svjetskog poretka (kojeg stvorio kapitalistički sistem) da oni moraju promjeniti vjeru, svijest i stavove. Sada nam pokušavaju promjeniti svijest, ali ne da budemo svjesniji nego da budemo manje svjesni svoje slavne prošlosti, utemeljenosti osnovnih moralnih načela i svih tradicionalnih vrijednosti u našem ljudskom biću.
Mi smo na dnu po kapitalističkom sistemu vrijednosti. Nemamo ni novca, ni prirodne, ni ljudske resurse koji su neophodni njihovoj kapitalističkoj mašineriji. Niti imamo snage da im naudimo, a država je zadužena toliko da se tog duga neće moći otarasiti generacije posle nas.
Ali mi imamo moralno pravo da ih pogledamo u oči, i sa osmjehom na licu kažemo gotovo je sa iluzijama. Mi smo se probudili iz sna i ne vjerujemo u vas ni u vaše evropske, atlantske, kapitalističke vrijednosti. Kapitalizam je samo jedna noćna mora. To će teško shvatiti neki Englez iz Londona, ili Rus iz Moskve, Japanac iz Tokija (oni nisu gledali oluju ni na filmu), ali vrlo lako Sirijac, Libijac, Iračanin, Afganistanac (jer oni gledaju oluju plivajući i držeći se za krhotine svog broda, sa punim ustima vode).
Samo mi možemo posvjedočiti da novac ne znači ništa (imali smo ga, pa smo ga izgubili), međunarodna pravda i princip nepovredivosti granica ne znači ništa(nije nas mogao sačuvati ni savjet bezbednosti UN), međunarodni ugled (nije spasio ni Gadafija, ni Miloševića, ni Koštunicu ,ni Mubaraka), ni lojalnost gazdi ne znači ništa (nije pomogla ni Đinđiću, ni Arkanu). Ni razvijena privreda, ni bratstvo i jedinstvo, nisu sačuvali SFRJ.
Samo se vredi boriti za čast i vrlinu. Za krst časni i slobodu zlatnu jedino vrijedi ginuti, trpiti, raditi i boriti se. Sve ostalo je prolazno i kralj i otadžbina (odrekli su se Dragoljuba Mihajlovića) i najdiscipliniranija stranka i njeni kumovi su se odrekli svog duhovnog oca(Šešelja), a narod se odrekao svojih sunarodnika van granica svoje države (Srpstvo je puklo povlačenjem tenkova 1991. i 1992. godine).Gorbačov je tada pristao na ostavljanje miliona Rusa izvan Rusije, Milošević je imao mandat svih Srba da tako nešto spriječi.
Sad vidimo koje je krtice (agente, spavače, provokatore)NATO imperija postavila u sve vladajuće i opozicione stranke,jer upravo ti ljudi su za taj svoj posao nagrađeni ministarskim foteljama.
Naša je misija da takvu petu kolonu sada prepoznamo i njih se čuvamo.Kad znamo ko su onda više nisu opasni.Jer svaka i najbolja ideja ili projekat se mogu kompromitovati i izjaloviti.Put u pakao je popločan dobrim namjerama,a kroz trnje se stiže do zvijezda(raja).
Misija stoičkih filozofa nije da teoretizira, nego da traži i dolazi do istine(rešenja). Ljubav prema mudrosti se iskazuje kroz oplodnju, i provjeru te mudrosti u realnom svakodnevnom životu. Kao što je potrebno tražiti istinska rješenja za suštinske probleme, tako je neophodno tražiti poštene ljude, okupljati ih oko zajedničke odbrane od fanatika kapitalizma, neljudi.
Ti neljudi imaju destruktivne namjere prema svemu što im ne donosi profit (ili ga smanjuje), a pri tome nemaju nimalo skrupula. Ta ljudska pogan se ponaša kao predatori, i to se može prepoznati kroz vjekove. Iz ljudske vrste se izdvajaju u namjeri da obične ljude kontrolišu,eksploatišu i kad im više ne trebaju da ih unište. Njih karakteriše nedostatak moralnih obzira i slijepa poslušnost prema pretpostavljenima (to je Ničeov tip natčovjeka,u stvari bezpogovornog sluge).
Mnogi dobri ljudi ih počinju pratiti (raditi za njih) da bi zadovoljili svoje osnovne potrebe (da prehrane porodice), a kad počnu zarađivati više nego im treba onda povećavaju svoje potrebe i počinju sanjati o sve većim i većim željama. Da ih ostvare počinju kršiti norme kojih su se ranije držali. To je dokaz da novac (kao i vlast) ljude kvari kad pomisle da je njihov i da mogu samostalno da ga troše.
Novac je teoretski samo skladište vrijednosti, sredstvo razmjene i jedinica za računanje. Sve su to izuzetno relativni ekonomski pojmovi i njegova prvobitna funkcija, a apsolutno je dokazano da je novac najubojitije oružje i to postaje njegova glavna funkcija.
Kao vatra, metal, novac i ideje u početku služe ljudima, a kasnije se time ljudi kontrolišu tako da služe neljudima. Toga su svjesni najviše oni koji ga imaju u velikim količinama. Istovremeno je vlastiti novac krv jednog naroda, bez svog novca narod postaje ovisan o tuđem novcu pa tako potpada pod uticaj. Na novac treba gledati kao na znoj, krv i suze svog naroda, i tako ga poštovati. Davanje svoje krvi (novca) drugima je vid izdaje, slabljenja svog organizma, naroda. A plaćanje u okviru svog naroda, porodice je neki vid prenosa energije, i omogućavanje funkcionisanja drugih.
Svaka imperija novcem kupuje naše predstavnike u parlamentima, pa oni zastupaju interese suprotne interesu svog naroda. Zato su oni stvorili stabilniju i jaču državu od drugih. Korištenje i priznanje tuđe valute jačom, stabilnijom od sopstvene je prvi poraz u borbi za samostalnost. Novac je sredstvo sa kojim se mogu ostvariti svoje potrebe, ali i manipulisati sa tuđim potrebama, a samim tim i drugim ljudima.
Zato na novac ne treba gledati kao da je u privatnom vlasništvu posjednika nego kao na vezu među ljudima koja može da se zloupotrebi, i kao na sredstvo za manipulaciu. Naša vlast štampa, stvara novac da bi njime postigla određene namjere, daje ga jednim, a uskraćuje ili uzima drugima. Uzima ga od onih koji (pretežno) stvaraju vrijednost, a dajega onima koji im (pretežno) osiguravaju njihov status, položaj, vlast.
Dajući novac najstarijima, najmudrijima oni ih potkupljuju. Jer bi bilo prirodnije da najstariji, najmudriji treba da vode državu, institucije, korporacije. Da se tako postavlja hijerarhija u jednom društvu nikada ne bi dolazilo do rizičnih situacija, ratova, dugova. Dobijanjem novca bez rada penzioneri bivaju isključeni iz društva tako da oni vrlo brzo gube sve svoje komparativne prednosti, opuštaju se i republiku (javnu stvar) prepuštaju u ruke onima sa manje iskustva, strpljenja, razboritosti, pravednosti i umjerenosti, a više hrabrosti.
Štampanjem sve većih količina novca država ne samo da smanjuje vrijednost postojeće količine novca u opticaju nego i vrijednost svega ostalog, a povećava moć onoga kome ga daje. Tako novac dospjeva u banke, koje prividno dajući bolje nego ranije,u stvari dugoročno obezvređuju sve što se može kupiti, a naročito rad. Tako je nastala prva inflacija kad su se slile ogromne količine zlata iz kolonija u Španiju. U Španiji se sve manje stvari proizvodilo i ljudi su sve manje samostalno radili, a sve više ulazili u službu onih sa novcem.
Misija asketskog društva (kao protuteža potrošačkom drušvu) je da moralne norme koje regulišu mađuljudske odnose budu najviša vrijednost. Zlatno pravilo da ,ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi uradi nama, bude osnovni postulat, iz kojeg pravimo konstrukciju da drugima ne činimo nikad ništa loše. Ako neko zloupotrebi to pravilo, ne pridržava ga se, drugome učini loše. Na njega se primjenjuje etika reciprociteta, oko za oko, zub za zub. Što ima vrlo stroga ograničenja (nigdje se ne kažeda se za nečiji izgubljeni zub treba izvaditi dva zuba), ali ostavlja prostor za daljnji suživot. Ako neko i to pravilo prekrši onda se taj izoluje(ako ti ološ sjedne na kaput bolje ga odsjeci nego da imaš posla sa njim). Tom logikom su Kinezi ozidali zid i odvojili se od svojih najvećih neprijatelja, nisu ih proganjali u namjeri da ih istrebe.
Kad se veći narodi organizuju u imperije, u kapitalističkom sistemu, oni se tako ne ponašaju prema malim narodima, zato je malim narodima njihova suverena država jedini spas od asimilacije i eksploatacije. Libija je odličan primjer kakvu pustoš iza sebe ostavlja Najveća imperija (i sadašnji sukobi unutar Libije su pod kontrolom najvećih špijunskih službi, i potapanje čamaca sa emigrantima nije slučajno).
Stoička škola mora da se bavi sveukupnim etičkim aspektom moderne civilizacije, potrošačkog društva,a naročito predvodnika, onih što prednjače u potrošnji i uništavanju prirode i ljudi. Da ukazuje da ti ljudi nisu dostojni ljudskog imena, i da ih treba zvati neljudi. Kako drugačije nazvati one koji organizuju ubijanje drugih (naročito vođa, kao što su Sadam , Bin Laden, Gadafi), to snimaju ili u direktnom prenosu prate (Hilari Klinton). Oni sve to rade da bi dokazali da im niko ništa nemože, da mogu nekažnjeno kršiti sve moralne norme. Zato takvi ljudi koji vode najjače institucije i korporacije nisu elita čovječanstva nego njegov najgori šljam.
Škola treba da osmisli, analizira i definiše najoptimalnije modele ponašanja za svaku situaciju. Da nađe moralne postulate kojih se drži većina religija (kao što je to zlatno pravilo, koje je usvojila skupština svih religija u Deklaraciji prema globalnoj etici, iz 1993.).
Asketsko društvo je realno onoliko koliko ga ljudi prihvate. U antičko vrijeme je stoička škola bila prihvatljivija za elitu (vojnu, medicinsku, državničku)više od epikurejske koju je više prihvatao plebs. Stoicizma su se držali i carevi i robovi. Asketski se ponaša nesvjesno izuzetno mnogo ljudi da bi prehranili svoje porodice, odriču se ličnih zadovoljstava da bi izveli svoju djecu na put. Samo ta djeca to (često) ne cijene, već svoje siromašne, poštene roditelje smatra gubitnicima.
Ljudi imaju potrebu za društvom, osjećaj pripadnosti grupi, poštovanja prema precima, ali nemaju osjećaj da su njihovi roditelji, a zatim i oni djelo hiljada generacija prije njih. Patriotizam je i poštovanje svojih predaka, njihovih djela , vjerovanja, običaja , a naročito jezika kojim su se oni služili. Mnogi ljudi promjenu vjeru, običaje, državljanstvo, ali zadrže materinji jezik. Zato se asimilacija, i odvajanje djece od roditelja sprovodi već u vrtiću i školi. Država nametanjem jezika stvara jaz između generacija. Nama se nameće engleski jezik da bi kolonizatori lakše kulturno okupirali naš ukus, estetiku, pa onda i etiku. Sa engleskim jezikom dobijamo šansu da vidimo mnogo dalje, čujemo mnogo više, i kažemo mnogo glasnije. Misija čuvanja jezika i širenja vokabulara je prioritet za međusobnu komunikaciju, a učenje stranih jezika za bolje razumjevanje svjeta oko sebe. Strane jezike treba koristiti da bi proširili svoj uticaj ,ukuse, ideje, stavove i van naše zemlje. Ako neko nije protiv može biti za nas ako sa njim nađemo dovoljno zajedničkih interesa. Sa susjednim narodima nas je vezalo zajedničko robovanje u raznim imperijama gdje smo imali nekad manje, a nekad veće privilegije i obaveze. A razdvajaju nas vjerovanja, stavovi i ukusi.
Otkrivanje provokatora, doušnika i destruktivaca u asketskom društvu predstavlja značajnu misiju stoičke škole. Oni su za nasilni, revolucionarni put otpora sistemu bez obzira na posljedice, bez konkretnih ideja realno sprovodljivih, podržani od jakih sponzora ili dobro obavještenih krugova. Sve policije svijeta već stotinama godina uspijevaju da kontrolišu sve slobodarske revolucionarne snage. Nezadovoljne sistemom je lako radikalizovati u tome im pomažu državni represivni organi. Uslov za uspjeh takve taktike je izuzetna konspiracija, kojom policija pravi pritisak,(kao hajku na vukove) da ponižene, ugnjetavane, nezadovoljne hrabre gurnu u zagrljaj ekstremnih grupa. A postojanje takvih ekstremnih grupa daje razlog za postojanje sve većeg represivnog aparata. Jednako funkcioniše organizovani kriminal. Kriminal je organizovan kada ga osnivaju kontrolišu i eksploatišu političke partije pod kontrolom domaćih ili stranih obavještajnih agencija. Jer obavještajne agencije ne samo da prikupljaju obavještajne podatke nego ih i stvaraju, lansiraju i sa njma manipulišu ljudima. Raskrinkavanje ove operacije kao i fols fleg operacija treba da otkrije pravu prirodu Sistema u kome živimo. Misliti da se obavještajne agencije bave samo prikupljanjem obavještajnih podataka, analizom i prosljeđivanjem istih drugim institucijama unutar države , je isto što i mišljenje da policija nema ubačene agente provokatore unutar kriminalnih, navijačkih, terorističkih, političkih grupa. To je kao aktivno traženje novog kupca u trgovini, kao traženje kraćeg puta do Indije. Naročito sa etičke tačke posmatrati podsticanje mladih na kriminal ili nasilništvo da bi ih se kasnije sa tim njihovim grijehom ucjenjivalo i manipulisalo. Zato je škola najbolji oblik djelovanja. Jer u školi se stiče znanje, znanje povećava mogućnosti i riješava probleme. U školi nema demokratije, već uzajamno poštovanje.
Pravom čovjeku, pravi čovjek i ljudskost treba da bude najveća svetinja.
Stoik je onaj ko nastoji da živi u skladu sa prirodom i vlastitim zdravim razumom. Trudi se da u sebi gaji osnovne vrline (koje smatra vrednijim od materijalnih dobara) razboritost, umjerenost, pravednost i hrabrost(a i ostale). Tako što se kloni poroka i svih koji ih zagovaraju. Svoj način života ne dokazuje riječima već djelima, bavi se relevantnim životnim problemima (za koja traži rješenja). Smatra da se čovjek u javnom, političkom angažmanu treba suprotstavljati impulsima kao što su bol, strah, ljubav, mržnja, strast. Stoicizam je izveden iz kinizma i smatra da su pretjerane, neracionalne potrebe uzrok ljudskih poroka, ratova i pljački. Stoik smatra važnijim opšti moralni zakon (npr. zlatno pravilo) od pravila po kojim se rukovode korporacije i institucije, od pravila čije poštovanje nameće sistem (npr. novac ne smrdi). Stoik boga ne vidi kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već ga poistovjećuje sa prirodom. Za stoika je sva priroda sveta (sveta zemlja je planeta Zemlja), a najveća svetinja je čovjek (homo homini sankta est /Seneka). Stoik treba da razgraniči na koje stvari i događaje u životu može sam (ili u grupi ) da utiče, a na koje ne. Na stvari na koje može da utiče treba da traži sopstveno rješenje. One stvari i događaje na koje nema direktan uticaj treba stoički da podnese, da ih prihvati kakve jesu. Stoik zna da sam ne može promjeniti društveno uređenje, sistem, poredak pa ni režim, ali da ljudi ako su složni rješeni, posvećeni i organizovani mogu (kao i bezbroj puta u prošlosti) sve promjeniti, poboljšati ili pokvariti. Stoički podnositi ne znači trpiti po svaku cijenu, već dati sve od sebe kako bi se nepravda ispravila. Stoik podnosi nepravdu zato što je svjestan da je nepravda relativna, privremena pojava. Te da se angažuje da je ispravi. Trpiti se može smo kad se sprema za otpor, kad nema snage, ali ima volje, i vremena da se snaga prikupi. A bolje je nepravdu trpiti nego nepravdu činiti. Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo- Seneka. Vladati nad sobom najveća je vlast, veća od vladanja nad drugima. Stoik smatra da se prvo treba osloboditi robovanju svome tijelu , pa tek onda se osloboditi od robovanja režimu. Stoik ne uči za školu, titulu već za život (kako bi opstao). Zato stoička škola ne stvara titule, već osposobljava ljude za život. Pomaže im da opstanu , da sačuvaju čast, vrline, zdravlje i potomstvo. Taj posao bi trebalo da bude plemenit, a ne profitabilan. Blog ima za cilj okupljanje ljudi koji imaju slične(identični su rijetki) stavove ,oko ideja koje imaju uporište u stoicizmu, a teže promjeni sistema u kojem(i po kojim) živimo(prvensveno naših vrednosnih sistema). Ako i nemožemo promjeniti novi svjetski poredak, možemo mijenjati sebe(kroz prihvatanje stoičkih stavova i navika, i odbacivanje otrova i poroka) i naše neposredno okruženje.
Genetski poremećaji ljudskog organizma ne uzbuđuju ljude u mjeri koja je neophodna za promjenu. One koji su pogođeni karcinomom medicina pokušava da izliječi metodama koje imaju kratkoročan učinak. A preventivno se radi izuzetno malo, nedovoljno. Kad se ne zna šta sigurno (i u kojoj količini) izaziva rak , onda treba izbjegavati ono što sumnjamo da ga može izazvati. Od šećera, preko hlora, do nikotina i alkohola zvanična medicina nas ubjeđuje da u određenim količinama oni nisu jako štetni. Najčešće se sve posljedice ne primjećuju odmah, nego poslije dugotrajne konzumacije. A u međuvremenu se stvori ovisnost. Svi ovisnici kad postanu svjesni da je količina onoga što konzumiraju nezdrava, najčešće nemogu da se odupru iskušenju i odustanu od odvikavanja. Zato su svi oni (bolesni) proizvod kapitalističkog sistema koji nešto forsira iako se zna da je to štetno. Razliku između alkohola i narkotika je stvorila samo jaka industija alkoholnih pića. Stoik zna da zabranu konzumacije alkohola sada neće ozakoniti niti jedna hrišćanska država(naročito nakon iskustva sa prohibicijom), ali i to da se može svojim primjerom uticati na one koji još nisu postali alkoholičari i one koji se odvikavaju. Naročito da shvate da oni nisu marginalci, već elita društva. Da se distanciraju od potrošačkog i stvore asketsko društvo. Askete ne gledaju na konzumere sa arogancijom, kao na nekog ko je manje vredan, već kao na braću koja nevina vuku bukagije, koja trule u tamnicama svoje ovisnosti. Puno češće konzumeri nagovaraju druge da popiju alkohol nego što će ikada askete nagovarati konzumere da se odreknu pića (i svih drugih ovisnosti). Najveća potrošačka predrasuda, zabluda je da nemogu (i često je ponavljaju) da žive bez onoga što najviše vole. Stoici trebaju dokazati da je ljudima neophodno vrlo malo (hrane ,vode, informacija, društva…) za zdrav život. Ali jako puno volje da se odupru inerciji okoline. Stoici nisu samo izbjegavali da troše energiju na nešto što nemogu da promjene, već i na ono što nije bitno, relevantno, istinito i logično. Važna pouka stoika je da nam je vrijeme izuzetno dragocijeno, te da ga zato ne trošimo na razne bajke koje nemožemo provjeriti (da li su srbi došli sa Karpata ili su autohtono stanovništvo). Bitno je da srbi nisu nikad bili ni robovi ni kmetovi (eventualno turski ili austrijski vazali), te da su se vječito borili za slobodu i samostalnost. E.U. želi da nas sad transformiše u moderne robove tzv. radoholičare.
Stoički se treba boriti braneći svoje zdravlje (i svojih bližnjih), i svoje vrednosti, svoju čast i svoje vrline da posljednjeg daha. Okupaciju možemo stoički izdržati samo ako smo svjesni ciljeva okupatora i kad znamo njihove metode, sredstva djelovanja. Te kad smo svjesni svojih sadašnjih slabosti i potencijalnih snaga. Najveću nadu nam daje činjenica da smo (koliko god malobrojni) svjesni opasnosti, gledamo je u oči i borimo se. Živi smo i nedamo se.
Možemo se boriti jer smo slobodni, što znači da nismo ovisni. Što ima više ljudi kojima vjerujem(i u koje vjerujem), to je vjera snažnija.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *