shadow

Odricanje

Bojkot kao i embargo su jedni od najefikasnijih i najbezbednijih načina borbe.

Biranje političkih stranaka da vrše vlast, to jest davanje legitimiteta nekoj organizaciji da odlučuje umjesto nas , je preveliko povjerenje koje “naše“ partije ne zaslužuju. Naše su koliko im mi damo legitimiteta. A Imperija ih priznaje onoliko koliko im oni služe za ispunjenje njihovih interesa. Pravo da se izađe na izbore je jednako kao i pravo svakog građanina srednjovjekovne evrope da prati spaljivanje jeretika. Neko će izaći da se veseli, drugi da plače, ali svi će uveličati taj događaj. Lomača je pripremljena naša budućnost je na njoj, spremna za uništenje. Od nas traže samo da ispunimo svoju građansku dužnost i progutamo tu udicu zvanu demokratija.

Svakim novim glasanjem se određeni procenat (pretežno mlađih) glasača prevede u stranački tabor. Počne da usvaja stavove vladajuće oligarhije (ili lažne opozicije) i postaju vojnici partije. Tako mijenjaju svijest.

Drugi smisao izbora je i dodatno zaduživanje, jer cijelu kampanju finansiraju banke koje će se kasnije naplatiti (što će se iskazati kao povećanje b.d.p.) i od vlasti i opozicije, jer će dugove vraćati država. Ostale države to rade povećanjem vojne industrije, legalizacijom prostitucije i trgovine opijatima.

Dužničko ropstvo nam nameću kao naše trajno stanje. Ubjeđuju nas da je ono jedino i najbolje rješenje za ispunjenje svih naših potreba. Samo se mijenjaju gazde i modaliteti robovanja. Od nacističke okupacije za vrijeme rata, preko zaduživanja SFRJ (za koje je ustav iz 1974. bio uslov), do sankcija devedesetih i demokratskih MMF aranžmana(čiji je uslov razvojničenje i privatizacija).

Dužničko ropstvo je udruženi zločinački poduhvat sa ciljem istrebljenja ne samo našeg naroda već cijelog čovječanstva. Imperijalizam se sprovodi prvenstveno uvođenjem naroda u dužničko ropstvo. To se provodi kolektivno zaduživanjem države i pojedinačno zaduživanjem pojedinaca. Naše vlasti od nas traže povjerenje, koje se iskazuje ritualom izlaska na birališta. Nakon toga oni mogu mirno nastaviti da rade svoj posao (kao kad je Žil Friganović u Jasenovcu ubijao Vukašina Mandrapa ). Da li će odgovarati ovom narodu oni koji su ga uveli u dužničko ropstvo neznam, ali da je to zločin koji ni jedna opoziciona stranka ne prepoznaje u tom obliku znam. Te da ni jedna stranka nakon izbora (ako ne pobjede) ne planira da nastavi borbu za slobodu. Kao i to da njihova snaga(i vlasti i opozicije) ne leži u njihovoj sposobnosti nego u lojalnosti Imperiji i Sistemu (što se potkrepljuje anonimnim donacijama).

Kao što je sport kapitalizam sam po sebi, tako je i demokratija postala sportska priredba u kojoj sportska pravila vladaju. Pod fer plejem se podrazumjeva da poraženi na izborima prihvati volju naroda i pruži ruku pobjedniku, bez obzira što ta vlast nastavlja da masakrira svoj ili tuđi narod. Narod je anesteziran potrošačkom euforijom koju potenciraju mediji. Demokratska opozicija nije revolucionarna, već jednako reakcionarna kao i vlast.

U demokratskoj utakmici stranke su igrači iza kojih stoje sponzori (treneri) koji se nadmeću u količini i kvalitetu propagande (dopinga) kojom hoće da zadive (obrade, osvoje) gledaoce (glasače) , koji na kraju utakmice preuzimaju ulogu sudije i biraju najbolje. Nekolicina u tome vidi prevaru pa i ne izlazi na glasališta. To je namještena utakmica u kojoj će karte platiti buduće generacije, otplatom kredita ili gubitkom suverenosti. Manjina glasača potkupljena privilegijama i državnim poslovima biva žigosana nazivom Sigurni Glasovi. Izaći na takvu utakmicu je isto što i igrati protiv dopingovanih protivnika.

Kao što su pojam komunizma kompromitovali Lenjin, Staljin, Tito, koristeći ga da privuku i motivišu buntovnike i radnike da ih dovedu na vlast (koju onda vrše brutalno, despotski). Tako su parlamentarnu demokratiju institucije moderne Imperije kompromitovale toliko da malo ko iskreno vjeruje da je glas naroda glas božji. Te da se on može iskazati slobodno i svojevoljno. Stranke su stvorile Demokratsku Dogmu koja se nikada ne dovodi u pitanje. Te su na taj način postavili pravila igre u kojima oni imaju ogromne šanse da kontrolišu volju glasača. Demokratijom su narod podjelili (kako bi ga lakše kontrolisali) na manjinu koja vlada (u ime tzv. većine birača) i većinu koja služi tu vlast (plaća porez, glasa, radi u državnoj upravi, služi vojsku itd.). Vladajuća manjina se djeli na one koji vrše vlast i one koji im daju legitimitet (opozicija ih kritikuje, ali ih ne sprečava da nanose štetu). A podanici(birači) se djele na one koji ne vjeruju u dogme demokratije (vox populi vox dei) i ne izlaze na glasanja, te na glasače koji hoće da izvrše tu svoju obavezu i iskoriste svoje pravo da izaberu onog ko će ih voditi u bolju budućnost. Glasači se djele na one koji savjesno glasaju iz ubjeđenja(jer imaju stavove), na one koji glasaju iz estetskih razloga (jer se oslanjaju na svoju intuiciju i ukus) i one koji glasaju bezobrazno iz golog interesa (neko se proda za fotelju, drugi za običnu metlu tj. siguran državni posao i ljenčarenje), a treći za najveću novčanicu (najvredniji komad papira koji se može naći na ulici).

Sistem sigurnih glasova je uništio objektivnost , pravednost i hrabrost glasača kao sudija. Terorizam političkih stranaka ne dozvoljava golu egzistencju, opstanak (zaposlenje) onima koji nisu ničiji sigurni glasovi. Tako taj sistem čini nepoštenim. Samo distanciranjem od nepoštenog se gaji lična vrlina. Postavši Sigurnim Glasom čovjek narušava svoj integritet, postaje vojnik partije (militant) koji će biti mobilisan u eventualnom (sve izvjesnijem) građanskom ratu za vlast. Na čijem smo rubu svaki put kad se zatvore birališta. Imperija takve ratove izuzetno često koristi kako bistvorila krizu u kojoj tek mogu da rade šta hoće. Dok će Članovi (stranke) biti oficiri. Oni koji su na vlasti, a koriste sistem sigurnih glasova na Nesigurne Glasove gledaju kao na remetilački faktor, koji treba neutralisati (ne dozvoliti im pristup novcu, zaposlenju, informacijama, te ih i prisluškivati i otpustiti).

Svi koji će naplatiti svoj glas će sigurno izaći na megdan onima koji glasaju po savjesti (birajući manje zlo). I pobijediti ih svojom brojnošću. Samo je razlika u tome da li je neko svjestan i voljno postaje siguran glas ili je medijski, marketinški, psihološki obrađen na nivou podsvjesti. Neizlazak na birališta može biti početak OdUstanka, pokreta distanciranja od kvislinškog režima. Koji sam, kao takav, neće izazvati nikakav efekat (naročito ako je minimiziran kroz medije i skromno podržan od glasača). Ali ako je artikulisan kroz stav da je to svjestan čin otpora, nepriznavanja režima i njegovih kvazi institucija. I nastavljen preko bojkota svih kako institucija i korporacija koje vrše okupaciju, tako i svih pojavnih oblika potrošačkog društva (u razumnoj mjeri).

Prava mjera je ona koja NEĆE dovesti do sloma kapitalističkog demokratskog liberalnog sistema i uspostavljanja totalitarnog etatizma, VEĆ do ozdravljenja (i psihičkog i somatskog i duhovnog i intelektualnog ) svakog pojedinca i većine naroda.

Odustankom od glasanja poslala bi se poruka kreditorima, povjeriocima dugova našeg (i ostalih ) naroda da ih smatramo saučesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu(oduzimanja svih resursa jednog naroda, dužničko ropstvo), koji će za to odgovarati (ako ništa drugo) pred svojom savjeću kad im se (od potrošačkog načina života) razbole najbliži ili uvedu svoju zemlju u pravi, totalni svjetski rat. Kao i da se takvi dugovi ne smatraju legalnim. Kao kad bi diler (koji je nekog napravio ovisnim o narkotiku koji prodaje)  tražio da od pokojnog narkomana djeca vraćaju očeve dugove. Krediti i potrošnja izazivaju ovisnost , svijest o tome znači pola izlječenja. Kreditima se ne razvija neka privreda već se narod koji ih uzima čvršće veže za poverioca. Taj narod postaje prvo dužan , pa onda gubi nezavisnost i suverenitet.

Artikulisana tišina (izborna) ako bi bila masovna, organizovana, jasna i neagresivna bi mogla da probudi kod nekoga savjest. Stoički bojkot nije zamišljen da izbori propadnu, već da glasanja počnu da gube legitimitet. Da se Demokratska Dogma redefiniše.

Bojkot izbora sam po sebi bi imao slab efekat ako se ne bi nastavio kroz bojkotovanje svih imperijinih institucija, korporacija (te njihovih proizvoda i medija). OdUstanak treba da se provodi svaki dan i preraste u trajno Odricanje. Dana 12. 3.1930. godine je M. Gandi započeo svoju nenasilnu borbu za slobodu, da bi tek 1947. Indija postala nezavisna.

Politička akcija bi trebala biti usmjerena na borbu za (sopstveno i) zdravlje planete kroz izbjegavanje konzumacije industrijskih roba (bojkot duvanske, alkoholne, konditorske, kofeinske, mesne, farmaceutske, eskejpističke industrije). Samo averzija prema pretjeranoj konzumaciji je nastavak borbe Fidela Kastra. Bojkot (svega što nije zaista neophodno) je jedina realna i bezbedna Revolucija. I adekvatan odgovor na opsadu(blokadu) Kube. Sve ostalo samo hrani Imperiju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *