shadow

Redefinisanje

Čovječanstvo se nalazi u krizi, oko toga se mogu svi složiti.

Ali oko dimenzija krize, uzroka i rješenja se mišljenja sukobljavaju do te mjere da su mnogi spremni ubiti one koji ne dijele njihove stavove. Za uzroke krize optužuju jedni druge, a rješenje vide u eliminisanju, neutralisanju, eksploatisanju drugih.

Jedni ljudi ubijaju druge ljude ubijeđeni da ne postoji drugi, efikasniji, pravedniji način za rješavanje problema, neprimjećujući da je mnogo veći problem u sistemu nego u ljudima.

Sistem stvara (bira ljude i transformiše ih u neljude) čovjeka bez ljudskosti. Brzina i efikasnost su postali važniji od nus pojava koje proizvode. Kolateralna šteta u ljudskim žrtvama je zanemariva i za velike i male narode i ljude.

To je zbog ljudske ograničenosti da vidi samo do horizonta, a preko njega zamišlja. Onaj ko se izdigne dobija veću, cjelovitiju sliku pa može više da shvati, izgradi viši nivo svijesti.

Za shvatanje veličine krize potrebno je postići maksimalan nivo sagledavanja, koji uključuje sve dimenzije. Korjenje problema seže u daleku prošlost, u duboku podsvjest, u morfologiju ljudske prirode.

A tendencije za eskalaciju krize su sve veće.

Iako većina misli da je problem u hardveru (ljudima), ja sam duboko ubijeđen da je još veći problem u softveru (vrednosnom sistemu, poretku, potrebama, navikama, idejama) koji pokreće , usmjerava ljude.

Taj softver po kojem živimo se obično zove (od onih kojima smeta) kapitalizam, iako je takva definicija davno prevaziđena.  Jer nije više dominantna svjesna borba za sticanje kapitala, već podsvjesna (često neracionalna) potreba za destrukcijom (svega što nam se nalazi na putu ostvarenja naše sreće).

Od kako je Aleksandar Makedonski uništio gordijev čvor, postao je uzor kako se brzo i efikasno rješavaju problemi i malo ko (politički relevantan i ekonomski uspješan) želi da analizira, rješava ili izbjegava probleme, ako može da ih uništi.

Gordijev čvor je bio remek djelo antike, zagonetka koja je razotkrila ogromnu aroganciju osvajača (ako nešto ne možeš riješiti, moraš ga uništiti).

Zato bi se sadašnji poredak trebao zvati Destruktivizam (iako je za većinu to previše radikalan termin).

Konzumerizam se odnosi samo na ličnu potrošnju, a ne pokriva težnju za uništenjem konkurencije), ali dok to ne postane opšte prihvaćen naziv koristiću pojam kapitalizam kao najmanje loš naziv.

Kapitalizam podrazumjeva prikupljanje kapitala, novca, povećanje profita. Kredo današnjice je potrošnja, a ne prikupljanje. Stiče se samo da bi se potrošilo.

Troši se bez osjećaja mjere, posljedica, smisla.

Pa je potrošačko društvo termin za koji se svi slažu da bolje definiše poredak, sistem u kom živimo.

Potrošačko društvo uništava svako živo biće i čitav živi svijet u većoj mjeri nego što ga izgrađuje, obnavlja, stvara, unapređuje. To se vidi na svakom koraku zato što je to totalitaran poredak.

Takvu percepciju imaju samo oni koji su osjetili bič kapitalizma na svojim leđima (ili još gore na svojoj djeci). Ostali vide samo dobre strane koje njima gode. Kao što uživaju u toplom, sunčanom vremenu i cvjetanju voćki u februaru, neznajući da će ih prvi mraz sigurno uništiti i upropastiti rađanje te godine.

Veličinu zla, krize, problema svako osjeti individualno, i teško je nekome drugom nametnuti svoju procjenu ukoliko je njegovo iskustvo bez trauma.

Broj ljudi koji su danas bolesni od bolesti kojima je korijen u lošim navikama, štetnoj hrani, nastradali u automobilskim nesrećama, ratnim sukobima, porodičnom nasilju je sve veći i dokazuje da je sistem u kojem živimo više destruktivan nego konstruktivan.

Uzrok svih patnji i užitaka je u Sistemu po kojem živimo.

Ali većina se postepeno navikava i toleriše više nego što bi trebalo jer ne vidi realno rješenje, izlaz.

I tako prestaje da se bori za esenciju, za ljudskost, za vrlinu.

Kad se realno sagleda koliko je običan, dobar, skroman, pošten i zdrav čovjek ugrožena vrsta na ovoj planeti, i koliko mu (a naročito malim narodima) prijeti istrebljenje ili degeneracija (do jalovosti, neprepoznavanja i izopačenja), mora da uđe u borbu protiv sistema, a ne protiv ljudi koji ga opslužuju. A to često može da se ostvari bježanjem od neljudi.

Borba protiv kapitalističkog klasnog poretka se treba posmatrati kao pravi rat i borba za opstanak.

Ako generacija koja sad živi ne zaustavi destrukciju sljedećim generacijama to neće biti moguće.
Rat, odbrana (bez odbrane od agresije nema rata, samo kapitulacija) počinje mobilizacijom ljudi koji su sposobni i voljni da se bore.

To su najčešće oni koji su na svojoj koži osjetili teške bolesti, destruktivnost sistema, bič kapitalističkih korporacija, ili indiferentnost državnih institucija.

Front se prvenstveno otvara u svakom od nas, u borbi sa vlastitim porocima, slabostima, pogrešnim stavovima, navikama, željama, a zatim i sa destruktivnim uticajima spolja (medija, institucija).

Ranjeni često vide samo metak koji ih je ranio, ali ne i onog ko ga je ispalio. Naročito teško mogu da shvate zašto su meta i odakle tolika mržnja.

Srbe iz Hrvatske nije otjerao samo taj ustaški režim, nego su to legalizovale i Ujedinjene Nacije. Ne samo zapad već i sve ostale relevantne države (Kina, Rusija, Indija i td) zbog prihvatanja kapitalističke logike interesa i koristi.

Oni nisu vidjeli svoju korist u suprotstavljanju genocidu koji je vršen nad nama.

Za to oni ne snose istu odgovornost kao agresori, samo dokazuju da od njih nema zaštite ni velike koristi za nas. Mirno će posmatrati uništavanje malih, jer su i oni predatori slični njima.

Ta logika kapitalističkog uređenja,  taj sistematski poredak destrukcije nas proganja i ovdje.

Na drugog čovjeka ne gledaju kao na brata nego kao na konkurenciju ili radnu snagu.

Nije im samo interes otjerati nepoželjne (konkurenciju) nego da nam uzimaju i dalje. Da nas kontrolišu, iskoriste ili unište, kao manju ribu i kao konkurenciju.
Izbjeglice su grubo probuđene iz idiličnog sna multikulturalnosti i realsocijalističkog progresa.

Zato su svom snagom prigrlile novu mantru SAMO NOVAC VREDI, PRUŽA ZAŠTITU I TRAJE.

Većinom su se uključili u trku za novcem i sticanjem onog što im je oteto, ne shvatajući da im je u egzodusu izgubljeno ne samo njihovo materijalno bogatstvo, već i duhovni mir.

U njih se usadila sumnja u sigurnost koju pruža država, društvo, pa tu sigurnost traže u novcu.

Zato novi svjetski poredak nastoji da stvori što je moguće više emigranata.

Sigurnost čovjek može steći samo razvijajući svoje vrline, boreći se sa svojim porocima, sticanjem porodice, podizanjem potomstva.

U trci za opstanak nemože se pobjediti bez pomoći porodice, prijatelja, drugova, istomišljenika , saboraca.

Naročito je teško kad se nailazi na nove i nove oblike kapitalističkog sistema destruktivnosti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *