shadow

Vizije

Stoicizam će uobličiti cilj kojem treba težiti, a to je odbrana ljudskosti stvaranjem novog stvaralačkog životvornog asketskog društva.

Stoička škola pruža alternativu koja može da egzistira paralelno sa potrošačkim društvom i da ljude štiti od konzumerizma.

Takvo društvo svoj fokus prebacuje sa sticanja (i potrošnje) materijalnih dobara na duhovno bogatstvo. Prvenstveno kroz gajenje vrline. Vrlina ima mnoštvo lica (dimenzija), ali četiri su naročito isticane u antici. To su hrabrost, razboritost, umjerenost i pravednost. One se nemogu pojedinačno razvijati, nego samo zajedno. Nema hrabrosti bez pravednosti, razboritosti i  umjerenosti.

U potrošačkom društvu se uspjeh pojedinca mjeri novcem (količinom potrošenih materijalnih dobara), bez obzira kako se to odražava na prirodu i društvo.

Uspjeh životvornih asketa se ogleda u veličini njihovih podviga. U tome koliko su uspjeli stvoriti (dobrih) ljudi, remek-djela, ideja, prijateljstava, a da su pri tome sačuvali i svoje zdravlje i prirodu. I u tome koliko su se uspjeli oduprijeti destruktivnostima okoline, za koliko su se slobode izborili.  Nema podviga bez stvaranja i borbe. Ako se neko osami i ćuti u keliji, (neradeći ništa) od njega zajednica nema nikakve koristi. Ali ako u toj osami stvara remek-djela (piše, slika…) to je podvig. Ili ako neko šuti u ćeliji (bez obzira na mučenja) i ne izdaje svoje saborce, onda je to podvig.

Suština asketizma nije samo u uzdržavanju, već u žrtvovanju za više ciljeve.  A životvornost je najvažniji zadatak svakog živog bića.

Stoička škola treba da pomogne, pronađe moguća rješenja, pruži podršku svakome pojedinačno da opstane, tako što će fokus sa materijalnog bogatstva prebaciti na duhovno. Da se čovjek ispunjava sa osjećajem sigurnosti koji pruža asketsko društvo kojega je član, a ne količina novca koju posjeduje.

Razvijanjem vlastite razboritosti, pravednosti, umjerenosti i hrabrosti (osnovne stoičke vrline) razvija se i zajednica u kojoj se živi.

Boreći se za zdravlje svoje djece stiče se veliko iskustvo.

Za veliku većinu bolesti niko nema potpuno rješenje, niti zna uzroke i nikog u suštini ne interesuje da fenomen porasta svih bolesti istražuje i rješava.

Uloga države samo da održava sistem (privilegije vladajuće klase) i sprema se za novi rat, a ne da analizira, unapređuje, liječi narod.

Koliko ja pamtim 40 godina država konstatuje da đaci imaju sve veće deformitete kičme, (najviše zbog teških torbi, slabe aktivnosti i dugog sjedenja), gubljenje vida, povećanje gojaznosti.

I ništa efikasno ne čine da spriječe deformaciju i degeneraciju najmlađih, najmilijih.

U državnim ustanovama ih interesuje samo da se što manje angažuju, da što manje rade za tu svoju platu.

A u privatnim da nam uzmu što više novaca.

Ubijeđen sam da je do autističnih simptoma kod većine dece došlo zbog genetičkog poremećaja uzrokovanog vakcinacijom , mnoštvom raznih hemijskih agenasa koje je unošeno u njihov organizam, i nasljeđivanjem sve slabijeg odbrambenog mehanizma, imuniteta (jer se generacijama taj imunitet ruši).

Hibridnu hranu generacijama konzumiramo, što ostavlja posljedice tek na trećoj generaciji (to je dokazano na eksperimentima sa GMO hranom), sve u cilju što većeg profita farmaceutske, hemijske i prehrambene industrije.

Čak nam i industrija zabave(tv) usporava mentalni i emotivni razvoj.

Ako bi sve otrove tih industrija izbacili iz svog života desilo bi se čudo, organizam (i narod) bi se regenerisao i oporavio.

Ta revolucionarna promjena će svakoj porodici doneti preporod, a mislim da to može preporoditi i naš narod i čovječanstvo i izbaviti ga iz ralja potrošačkog društva. Mislim da treba razlikovati rad i stvaranje od trke za profitom po svaku cijenu.

Čovjek može, i treba, mnogo više da radi, kada radi za svoju porodicu.

Kada je taj rad u stvari borba za opstanak i svoje djece, i svog naroda, i ljudske vrste, onda on dobija novu dimenziju.

Opravdano je dati svoj maksimum za razvoj svoje porodice, svoje djece, a ne za udovoljenje svojih predimenzioniranih potreba.

Dobra, skladna, velika, jaka i funkcionalna porodica je prava mjera, idealan balans asketizma i rada.

U tu borbu se mogu mobilisati samo oni koji su spremni da rade maksimalno, a troše minimalno, a svjesni su destruktivnosti kapitalističkog klasnog poretka i opiru se medijskoj torturi.

Istovremeno se kapitalistički sistemi (ekonomski i politički) trebaju proučavati da im se nađu slabe tačke.

Ono što im daje snagu je potrošački način života i nada u američki (ili evropski, ruski, srpski, hedonistički) san.

Što je teže, ljudi se više nadaju i vjeruju u očigledne laži i obmane.

Većina na agresiju reaguje povlačenjem. Dok manjina, alfa jedinke, istinska elita na pretnju reaguje munjevitim (nekad i samoubilačkim) napadom (za to imamo bezbroj herojskih primjera iz slavne prošlosti).

Smanjujući potrošnju djelujemo dvostruko,

  • slabimo mašineriju kapitalizma i
  • jačamo svoje zdravlje (ako unosimo manje štetnih stvari).

Izbacivanje iz ishrane i potrošnje svih industijskih štetnih proizvoda kao vida aktivnog otpora protiv kapitalizma i bojkotovanje svih njihovih institucija (mediji, banke, ugostiteljstvo, stranke itd.) su vrlo efikasan način borbe (Indija).

To je aktivno povlačenje većine naroda pred ofanzivom fanatika kapitalizma (identifikovanih kao vladajuće klase menadžera državnih institucija i multinacionalnih korporacija).

Kapitalistički poredak je stvorio svoje institucije da legalizuje pljačku (nacionalnih, prirodnih resursa i narodnih,civilizacijskih tekovina) i sprovede kontrolu nad ljudima (jedna klasa kontroliše drugu kao u koncentracionom logoru). Preko njihovih institucija mu se nemože suprotstaviti jer su tu najjači. To dokazuje da više od dva vjeka borbe PROTIV institucija kapitalizma njih samo jača i usavršava. Kad je novac najsigurnija vrijednost, sa njime se može kupiti svaki čovjek(ili kupiti neko ko će ga ubiti).
Treba se boriti ZA konkretne ljude njihove bolje, kvalitetnije odnose i razvijati ljudskost i dobrotu u svima(čak i u najgorima). Može se samo uticati na konkretne ljude lično. I to samo ličnim primjerom, odricanjem od svega što nam nije neophodno, i onoga što nas čini slabim i ovisnim, bolesnim, ljutim. Treba ohrabrivati vjerovanje da se ljudski organizam sam može odupreti skoro svakoj bolesti ako mu se obezbede maksimalno povoljni uslovi. Isto tako treba vjerovati da se i društvo može odupreti bolesti zvanoj kapitalizam, ako se otklone subjektivne slabosti (ovisnosti, pohlepa, arogancija) i objektivne okolnosti koje ga sputavaju (NATO imperija sa svojim sistemom imperijalističke dominacije preko promocije ljudskih prava i demokratije). NATO napada (ili drži pod opsadom)samo one narode koje ne može kupiti(kupujući ili instalirajući njihovu kvazi elitu).
Takvu vrstu borbe koju karakteriše povlačenje pred beskrupuloznom destruktivnošću kapitalizma i istovremeno mobilisanje pravih, jakih, svjesnih i slobodnih ljudi, bi se moglo usporediti sa kineskim dugim maršom. I Karl Fon Klauzevic smatra odbranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje odbranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Moralne snage su u središtu njegove ideje o ratu.
To je revolucija iznutra sa jedinim oslanjanjem na sopstvenu snagu. Moguća je samo ako svaki čovjek prevlada ovisnost, svoje mane i poroke u sebi, a to može samo uz pomoć porodice i prijatelja. I samo ako shvati da smo svi rođeni slobodni, zdravi, sretni i sami smo odgovorni da takvi i ostanemo dalje ili da ponovo takvi postanemo.
Odlaskom kod doktora ili na izbore mi samo prividno prenosimo odgovornost na druge, i djelimo odgovornost (kredite vraćaju birači). Nismo mi sami (i jedini) odgovorni za svoj društveni status (kao što nameću osjećaj krivice gubitnicima), ali smo odgovorni za svoje zdravlje i svoje vrijeme jer samo mi snosimo posljedice protraćenog vremena i upropaštenog zdravlja.
A kapitalizam nas ubjeđuje da smo rođeni dužni, bolesni, bespomoćni (s lošim genetskim predispozicijama) i da se sve to može promjeniti samo sticanjem bogatstva ili ulaganjem novca u liječenje i školovanje i zapošljavanje. Samo naši zdravi preci su imali zdravo potomstvo, nasljeđuje se stepen zdravlja (koji se može i unaprediti), a ne nasljeđuju se bolesti u toj mjeri koliko nas ubjeđuju. Tako da smo još i više (nego smo toga svjesni) odgovorni za zdravlje naše djece. Svako ima veću ili manju sklonost prema svim bolestima. Za autizam kažu da je genetski poremećaj, pa samim tim traže genetsku sklonost, a ne istražuju šta je to kroz generacije uticalo na premjenu gena.
Onaj ko hoće da promjeni čitav svijet neka prvo promjeni sebe( Indijska izreka)
Suština je da treba prvenstveno živjeti u skladu sa prirodom i njenim zakonima i poštovati prvo zdrav razum, najstarije moralne zakone i stara pravila zdravog života,a zatim i ostale zakone. I stvarati novi svijet koji se temelji na najstarijim vrednostima,nikada ne kršiti zakone i hraniti se onako kako su se hranili naši preci. Jedini korak naprijed je vratiti navike i vrijednosti hiljade godina unazad.
Samo čovjek koji se osjeti jakim i ponosnim što je dio društva ljudi otpornih na pritisak sistema , može razvijati svoje vrline. To je asketsko društvo koje naročito gaji antičke vrline razboritost, umjerenost, pravednost i hrabrost. Ako sebi postavi obaveze da mora da čuva planetu tako da čuva svoje i zdravlje svojih bližnjih izbjegavajući konzumiranje bilo čega štetnog (čak i u najmanjoj mjeri) i da radi maksimalno da obezbedi egzistenciju svoje porodice i kroz to da održava svoju kondiciju može se smatrati asketom.
Asketskim vaspitanjem se stvaraju svjesni i jaki ljudi i narodi, a hedonističkim životom se slabi i duh i tijelo.
Ljudi koji shvataju Slobodu kao neovisnost o bilo kojem vidu štetne ovisnosti (alkohol, nikotin, droga, kocka …itd.) su askete. Slobodu kao potrebu da uvjek budu iskreni i iskažu svoje mišljenje, oni koji vole istinu i mudrost su filozofi. Takvi ljudi su slobodni od malograđanske uskogrudnosti, snobizma, oportunizma, kukavičluka, loših navika i arogancije.
Ljudi koji shvataju Jednakost kao ravnotežu, balans između mogućnosti i potreba. Koji su spremni na smanjivanje svojih potreba i povećanje svojih mogućnosti. Koji su spremni da trpe i tako jačaju svoj karakter. Jednako se apriori odnositi prema svakom čovjeku sa maksimumom poštovanja, iskrenosti i srdačnosti je uslov plemenitosti ,a postupati recipročno, prema jednakima jednako i prema nejednakima nejednako je uslov pravednosti. Vjernost je vrlina koja se gaji uprkos iskušenjima, a neophodna je za očuvanje porodice.
Ljudi koji Bratstvo shvataju kao pripadnost slobodnim ljudima kao nekoj vrsti posljednjih Mohikanaca,kao pripadnost plemstvu, a ne plemenu. Koji imaju jači osjećaj solidarnosti i pripadnosti prema porodici, narodu i drugovima nego prema bilo kakvoj količini novca ili nekoj kapitalističkoj instituciji, oni nisu na prodaju. Ljudi koji osjećaju Bratstvo kao vezu sa čitavim čovječanstvom i izbjegavaju sukob sa bilo kojim čovjekom čak i po cijenu svoje štete. Ali taj svoj ’’poraz’’ uvjek pamte i uvjek se spremaju da ne dođu u sličnu situaciju, da znaju od koga šta mogu očekivati. Osjećaj za Bratstvo prema ljudima podrazumjeva i osjećaj opreza, distance pa čak i određenu dozu straha od neljudi.
Selekcija je uslov evolucije. Bratstvo podrazumjeva lojalnost prema zajedničkim precima,osjećaj istih korjena koji nas vežu, ali ne i zajedničku podjelu odgovornosti i zasluga (ako i jesmo braća, ali nam kese nisu sestre). Braća pomažu i savjetuju jedan drugog, ali ne komanduju jedan drugom (koordinacjia i kooperacija, bez subordinacije). Neljudi uživaju u tlačenju i potčinjavanju, zato opstaju u velikim hibridnim zajednicama. Slobodnim ljudima (kao i slobodnim umjetnicima, novinarima i misliocima) ne treba nikakva organizacija da bi opstali, ali im treba bratska pomoć.
Kapitalizam širi terorizam, a Čovječanstvo treba da širi ljudskost po svaku cijenu. Mir po cijenu gubitka teritorija. Narod u Krajini je izabrao život, a žrtvovao teritoriju (svoju zemlju). Mir sa neljudima može, ali pomirenje sa neljudima nikada. Ali u ratu se ne može boriti protiv rata, nego samo za pobjedu po svaku cijenu. Protiv rata se mora boriti u miru praveći zidove koji nas štite, a neljude odvraćaju. Jer samo nas dobri bedemi oko nas i u nama mogu spasiti. Rat traje uvjek samo što mijenja formu, pa iz oružanog prelazi u ekonomski pa u ideološki. Samo se u ratu vidi ko je vjera ko nevjera, na koga se možeš osloniti i ko će ti pomoći. A u miru se može bolje vidjeti ko su neprijatelji i gdje vrebaju. Neprijatelji, neljudi oko nas su ljudi u kojima je neljudskost, zlo prevladalo. Zato se treba prvenstveno boriti protiv zla u sebi. Protiv loših navika i slabog karaktera se bori postom, samodisciplinom. I zlo i snaga ulaze na usta , ali i iz usta.
Pošto je kapitalizam totalitaran, protiv njega se može boriti unutar njega širenjem prostora u kome novac nije ključni faktor. To su oaze slobodne teritorije unutar okupirane zemlje (da ne bi prošli kao Kozara, Varšava, Užice treba ih kriti). I dokazivati da život može funkcionisati i bez novca.
Opovrgavati tezu da je čovjek siromah niko i ništa, da se novcem može sve kupiti. Treba isticati primjere skladnog i sretnog života i u siromaštvu (nasuprot tvrdnjama raznih rialitija gdje oni sa renoviranjem unose sreću u kuću). Treba obnoviti sjećanje na sve heroje iz mira kao i svih prošlih ratova kojima nije novac bio motivacija, a zahvaljujući njima je veličana ljudskost. Korporacije vide kolika je ovisnost čovjeka o novcu, pa se trude da zaposlene motivišu i drugim sredstvima kao što je obećanje o napredovanju, organizuju se druženja da se razvija osjećaj pripadnosti poznatoj firmi ili profesiji. Da bi ljudi lakše trošili izmišljene su i platne i kreditne kartice kao i ol inkluziv turistički aranžmani. Sve to može da čovjeka motiviše i više od novca da korisno radi za društvo kome pripada.
Ljudi misle da nešto posjeduju ako su to kupili, i ako misle da to mogu dobro prodati. Novac je mjerilo posjedovanja.Svjesni su relativnosti te vrijednosti, ali ipak u nju vjeruju.Vjeruju i u vrijednost vremena, ali ga potcjenjuju .
Ja vjerujem da mi zaista posjedujemo samo naše vrijeme i zdravlje, i moramo ih čuvati više od materijalnih dobara, teško ih je mjeriti. A moramo ih ulagati u našu djecu.
Vrijeme kao budućnost, kao velika šansa. Kad se rodimo imamo ga puno na raspolaganju i neznamo ga čuvati i cijeniti, ali pred kraj života nam jako puno vrijedi i svaki novi dan je kao dar. Samo ljudi sa vizijom budućnosti mogu pravilno iskoristiti sadašnjost. Posjedujemo vrijeme i kao prošlost, kao uspomene, i kao znanje i iskustvo, i istorijsku svijest o dobru i zlu. Ono je samo naše čak i kad je provedeno sa nekim, i kad su detalji zaboravljeni. I naše vrijeme kao sadašnjost posjedujemo samo mi, iako se svi trude da nam ga otmu, i kad mislimo da nema izbora. To je mogućnost odluke i pobune. Što smo stariji vidimo da je sloboda pravilnog odlučivanja sve manja i često biramo između dva zla. Kao mladi uživamo u slobodi i teško nam pada bilo kakvo uskraćivanje. Vrijeme je najlakše protraćiti, potrošiti, propustiti. Zato mnogi ne žele raditi ništa da ga ne bi uzalud potrošili i tako ga najviše traće.
Drugo što zaista posjedujemo je naše zdravlje. Zdravlje kao sposobnost, snaga fizička i intelektualna i emotivna i duhovna i intuitivna. Zdravlje kao sposobnost regeneracije i reprodukcije, kao sposobnost odbrane organizma i tjela i duha. Zdravlje kao pretpostavka životvornosti, procjene prave mjere i ljepote. U zdravlju se prepoznaje ljepota, a u ljepoti zdravlje. Lijepo obrazovanje podrazumjeva dobrotu. Zdavlje kao pretpostavka za zdrav razum i zdrav duh. I zdravlja imamo najviše u mladosti, a cijenimo ga i čuvamo više u starosti. Što dokazuje da je vrijeme i zdravlje važnije od materijalnog bogatstva.
Jer su zdravlje i vrijeme preduslovi za život, a materijalno bogatstvo ga samo olakšava. A u velikoj količini bogatstvo guši životvornost.
Vjerujem da mi zaista posjedujemo samo ono u nama, dok ono oko nas ili pozajmljujemo ili trošimo, ili obogaćujemo ili traćimo, ili oplemenjujemo ili skrnavimo.
Da bi se organizovala proizvodnja za potrebe treba definisati potrebe pojedinaca. I to precizno za svaki dan, za svako doba, za hranom , odjećom, obućom, prevozom, grejanjem. Da bi se procijenile optimalne potrebe treba definisati minimum koji je potreban za život i maksimum svojih mogućnosti. Treba svaki čovjek da zna koliko mu je hrane i vode i ostalog, potrebno za jedan dan, pa tako da se organizuje (da ponese na posao hrane i vode koliko mu treba) i koliko može da radi.
Naročito mladi ljudi nemaju jasnu viziju svojih minimalnih potreba i maksimalnih mogućnosti.
Zatim treba naći proizvođače i dogovoriti minimalne cijene za siguran plasman robe.
Problem je u ljudskoj slabosti da može da potroši više nego što može zaraditi, stvoriti i zato se lako zadužuje. Sa smanjenjem duga raste sloboda. Ne treba ulaziti u dug bez obzira koliko bio povoljan aranžman zato što se okolnosti uvjek mjenjaju. A dugoročno treba težiti vraćanju svih svojih starih dugova. Nikome ne treba ostati dužan.
Treba stvoriti društvo u kome neće potrošnja biti ni razlog okupljanja(ugostiteljstvo, ni običaj (veselje bez jela i pića, pa susreti, rođendani, praznici bez poklona) nego nužno zlo svedeno na minimum.
Čovječanstvo će pobjediti, prebroditi (kao što je Kolumbo prebrodio Atlantik) kapitalizam samo ako efikasnije od kapitalizma rješi probleme organizacije, motivacije. Ako nađe bolju zamjenu za novac(naročito tuđi), kao mjerilo vrednosti. Samo maksimalno poštovanje moralnih autoriteta i njihovih sudova, zasnovanih na prokreativnoj moći, njihovom znanju i viziji budućnosti može da zamjeni moć novca. Zato su takvi ljudi ili marginalizovani ili utamničeni (u Hagu i kod nas).
Kapitalizam je softver po kome funkcioniše Imperija (hardver). Hardver čovječanstva mora biti još tvrđi, brži, umniji, slobodniji, složniji, funkcionalniji, prirodniji, pošteniji, istinitiji, pravedniji. Čovjek takav može postati kad se odrekne imperativa potrošnje, destrukcije i degradacije , a prihvati imperativ stvaranja, poštovanja i očuvanja.
Kad svoje društvo svjesno, planski, organizuje tako da se skladno razvijaju, poštuju i čuvaju sve klase. Kad vladajuća, upravljačka klasa bude služila radničkoj, a radnička vladajućoj u istoj mjeri onda će se društvo razvijati skladno i izbalansirano. Upravljačka klasa treba da daje svoj maksimum, da povede. To znači da oficir komanduje zamnom (kao Horacije Nelson), a ne juriš. Te da postoji prohodnost (ljudi , ideja, novca…) između klasa. Da trener traži od sportiste onoliko napora koliko sam može podnjeti. U rat može da povede samo onaj koji može da se stavi na čelo napada.
To znači da svaki član društva daje svoj maksimum, a od društva traži minimum. Da svoje sposobnosti povećava, a svoje potrebe smanjuje. To je komunistički princip po kojem većina porodica funkcioniše.
Kapitalistički sistem je (stara, trošna) kuća u kojoj sad živimo. Ako se prema njemu odnosimo agresivno, destruktivno možemo izazvati rušenje koje će biti fatalno i za one koji ga ruše podjednako kao i za one koji ga održavaju. Stoicizam podrazumjeva građenje podsistema unutar kapitalizma. Stoicizam treba da nas zaštiti od destruktivnosti sistem i samodestruktivnosti nas samih. Stoicizam je kao nova knjiga (riječnik, uputstvo za preživljavanje) u biblioteci. A ne novi proizvod čijom kupovinom zadovoljavamo svoje potrebe. Niti sredstvo lične promocije.

Ako se kozumerizam može zamisliti kao ratna galija. U kojoj galijoti naporno veslaju kako bi dobili neku brzu (nekvalitetnu) hranu. Sve u cilju invazije i otimanja tuđih resursa. Onda se asketsko društvo može porediti sa plutajućim ostrvom od trske na jezeru Titikaka.

 

Asketsko životvorno stvaralačko društvo nije apsolutno novo, nego novije u odnosu na potrošački imperijalizam. Još je i Sveti Jovan Krstitelj pozivao u slobodu govoreći: Bog me je poslao, da vam pokažem put zakona, kojim ćete se osloboditi mnogih nosilaca vlasti. I ni jedan smrtnik neće vama vladati, samo najviši koji me je poslao.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *