shadow

Vizije

Odbrana ljudskosti
Stoička vizija jasno pokazuje kuda se treba kretati, šta treba postići.
Čovječanstvo se nalazi u krizi, oko toga se mogu svi složiti.

Ali oko dimenzija krize, uzroka i rješenja se mišljenja sukobljavaju do te mjere da su mnogi spremni ubiti one koji ne dijele njihove stavove. Za uzroke krize optužuju jedni druge, a rješenje vide u eliminisanju, neutralisanju, eksploatisanju drugih.

Jedni ljudi ubijaju druge ljude ubijeđeni da ne postoji drugi, efikasniji, pravedniji način za rješenje problema, neprimjećujući da je mnogo veći problem u sistemu nego u ljudima.

Sistem stvara (bira ljude i transformiše u neljude) čovjeka bez ljudskosti. Brzina i efikasnost su postali važniji od nus pojava koje proizvode. Kolateralna šteta u ljudskim žrtvama je zanemariva i za velike i male narode i ljude.

To je zbog ljudske ograničenosti da vidi samo do horizonta, a preko njega zamišlja. Onaj ko se izdigne dobija veću, cjelovitiju sliku pa može više da shvati, izgradi viši nivo svijesti.

Za shvatanje veličine krize potrebno je postići maksimalan nivo sagledavanja, koji uključuje sve dimenzije. Korjenje problema seže u daleku prošlost, u duboku podsvjest, u morfologiju ljudske prirode.

A tendencije za eskalaciju krize su sve veće.

Iako većina misli da je problem u hardveru (ljudima), ja sam duboko ubijeđen da je još veći problem u softveru (vrednosnom sistemu, poretku, potrebama, navikama, idejama) koji pokreće , usmjerava ljude.

Taj softver po kojem živimo se obično zove (od onih kojima smeta) kapitalizam, iako je takva definicija davno prevaziđena.  Jer nije više dominantna svjesna borba za sticanje kapitala, već podsvjesna (često neracionalna) potreba za destrukcijom (svega što nam se nalazi na putu ostvarenja naše sreće).

Od kako je Aleksandar Makedonski uništio gordijev čvor, postao je uzor kako se brzo i efikasno rješavaju problemi i malo ko (politički relevantan i ekonomski uspješan) želi da analizira, rješava ili izbjegava probleme, ako može da ih uništi.

Gordijev čvor je bio remek djelo antike, zagonetka koja je razotkrila ogromnu aroganciju osvajača (ako nešto ne možeš riješiti, moraš ga uništiti).

Zato bi se sadašnji poredak trebao zvati Destruktivizam (iako je za većinu to previše radikalan termin).

Konzumerizam se odnosi samo na ličnu potrošnju, a ne pokriva težnju za uništenjem konkurencije), ali dok to ne postane opšte prihvaćen naziv koristiću pojam kapitalizam kao najmanje loš naziv.

Kapitalizam podrazumjeva prikupljanje kapitala, novca, povećanje profita. Kredo današnjice je potrošnja, a ne prikupljanje. Stiče se samo da bi se potrošilo.

Troši se bez osjećaja mjere, posljedica, smisla.

Pa je potrošačko društvo termin za koji se svi slažu da bolje definiše poredak, sistem u kom živimo.

Potrošačko društvo uništava svako živo biće i čitav živi svijet u većoj mjeri nego što ga izgrađuje, obnavlja, stvara, unapređuje. To se vidi na svakom koraku zato što je to totalitaran poredak.

Takvu percepciju imaju samo oni koji su osjetili bič kapitalizma na svojim leđima (ili još gore na svojoj djeci). Ostali vide samo dobre strane koje njima gode. Kao što uživaju u toplom, sunčanom vremenu i cvjetanju voćki u februaru, neznajući da će ih prvi mraz sigurno uništiti i upropastiti rađanje te godine.

Veličinu zla, krize, problema svako osjeti individualno, i teško je nekome drugom nametnuti svoju procjenu ukoliko je njegovo iskustvo bez trauma.

Broj ljudi koji su danas bolesni od bolesti kojima je korijen u lošim navikama, štetnoj hrani, nastradali u automobilskim nesrećama, ratnim sukobima, porodičnom nasilju je sve veći i dokazuje da je sistem u kojem živimo više destruktivan nego konstruktivan.

Uzrok svih patnji i užitaka je u Sistemu po kojem živimo.

Ali većina se postepeno navikava i toleriše više nego što bi trebalo jer ne vidi realno rješenje, izlaz.

I tako prestaje da se bori za esenciju, za ljudskost, za vrlinu.

Kad se realno sagleda koliko je običan, dobar, skroman, pošten i zdrav čovjek ugrožena vrsta na ovoj planeti, i koliko mu (a naročito malim narodima) prijeti istrebljenje ili degeneracija (do jalovosti, neprepoznavanja i izopačenja), mora da uđe u borbu protiv sistema, a ne protiv ljudi koji ga opslužuju. A to često može da se ostvari bježanjem od neljudi.

Borba protiv kapitalističkog klasnog poretka se treba posmatrati kao pravi rat i borba za opstanak.

Ako generacija koja sad živi ne zaustavi destrukciju sljedećim generacijama to neće biti moguće.
Rat, odbrana (bez odbrane od agresije nema rata, samo kapitulacija) počinje mobilizacijom ljudi koji su sposobni i voljni da se bore.

To su najčešće oni koji su na svojoj koži osjetili teške bolesti, destruktivnost sistema, bič kapitalističkih korporacija, ili indiferentnost državnih institucija.

Front se prvenstveno otvara u svakom od nas, u borbi sa vlastitim porocima, slabostima, pogrešnim stavovima, navikama, željama, a zatim i sa destruktivnim uticajima spolja (medija, institucija).

Ranjeni često vide samo metak koji ih je ranio, ali ne i onog ko ga je ispalio. Naročito teško mogu da shvate zašto su meta i odakle tolika mržnja.

Srbe iz Hrvatske nije otjerao samo taj ustaški režim, nego su to legalizovale i Ujedinjene Nacije. Ne samo zapad već i sve ostale relevantne države (Kina, Rusija, Indija i td) zbog prihvatanja kapitalističke logike interesa i koristi.

Oni nisu vidjeli svoju korist u suprotstavljanju genocidu koji je vršen nad nama.

Za to oni ne snose istu odgovornost kao agresori, samo dokazuju da od njih nema zaštite ni velike koristi za nas. Mirno će posmatrati uništavanje malih, jer su i oni predatori slični njima.

Ta logika kapitalističkog uređenja,  taj sistematski poredak destrukcije nas proganja i ovdje.

Na drugog čovjeka ne gledaju kao na brata nego kao na konkurenciju ili radnu snagu.

Nije im samo interes otjerati nepoželjne (konkurenciju) nego da nam uzimaju i dalje. Da nas kontrolišu, iskoriste ili unište, kao manju ribu i kao konkurenciju.
Izbjeglice su grubo probuđene iz idiličnog sna multikulturalnosti i realsocijalističkog progresa.

Zato su svom snagom prigrlile novu mantru SAMO NOVAC VREDI, PRUŽA ZAŠTITU I TRAJE.

Većinom su se uključili u trku za novcem i sticanjem onog što im je oteto, ne shvatajući da im je u egzodusu izgubljeno ne samo njihovo materijalno bogatstvo, već i duhovni mir.

U njih se usadila sumnja u sigurnost koju pruža država, društvo, pa tu sigurnost traže u novcu.

Zato novi svjetski poredak nastoji da stvori što je moguće više emigranata.

Sigurnost čovjek može steći samo razvijajući svoje vrline, boreći se sa svojim porocima, sticanjem porodice, podizanjem potomstva.

U trci za opstanak nemože se pobjediti bez pomoći porodice, prijatelja, drugova, istomišljenika , saboraca.

Naročito je teško kad se nailazi na nove i nove oblike kapitalističkog sistema destruktivnosti.

Stoička škola treba da pruži pomoć, pronađe moguća rješenja, pruži podršku svakome pojedinačno da opstane, tako što će fokus sa materijalnog bogatstva prebaciti na duhovno.

Razvijanjem vlastite razboritosti, pravednosti, umjerenosti i hrabrosti (osnovne stoičke vrline) razvija se i zajednica u kojoj se živi.

Boreći se za zdravlje svoje djece stiče se veliko iskustvo.

Za veliku većinu bolesti niko nema potpuno rješenje, niti zna uzroke i nikog u suštini ne interesuje da fenomen porasta svih bolesti istražuje i rješava.

Tada sam shvatio da je uloga države samo da održava sistem (privilegije vladajuće klase) i sprema se za novi rat, a ne da analizira, unapređuje, liječi narod.

Koliko ja pamtim 40 godina država konstatuje da đaci imaju sve veće deformitete kičme, (najviše zbog teških torbi, slabe aktivnosti i dugog sjedenja), gubljenje vida, povećanje gojaznosti.

I ništa efikasno ne čine da spriječe deformaciju i degeneraciju najmlađih, najmilijih.

U državnim ustanovama ih interesuje samo da se što manje angažuju, da što manje rade za tu svoju platu.

A u privatnim da nam uzmu što više novaca.

Ubijeđen sam da je do autističnih simptoma kod većine dece došlo zbog genetičkog poremećaja uzrokovanog vakcinacijom , mnoštvom raznih hemijskih agenasa koje je unošeno u njihov organizam, i nasljeđivanjem sve slabijeg odbrambenog mehanizma, imuniteta.

Hibridnu hranu generacijama konzumiramo, što ostavlja posljedice tek na trećoj generaciji (to je dokazano na eksperimentima sa GMO hranom), sve u cilju što većeg profita farmaceutske, hemijske i prehrambene industrije.

Čak nam i industrija zabave(tv) usporava mentalni i emotivni razvoj.

Ako bi sve otrove tih industrija izbacili iz svog života desilo bi se čudo, organizam (i narod) bi se regenerisao i oporavio.

Ta revolucionarna promjena će svakoj porodici doneti preporod, a mislim da to može preporoditi i naš narod i čovječanstvo i izbaviti ga iz ralja potrošačkog društva. Mislim da treba razlikovati rad i stvaranje od trke za profitom po svaku cijenu.

Čovjek može, i treba, mnogo više da radi, kada radi za svoju porodicu.

Kada je taj rad u stvari borba za opstanak i svoje djece, i svog naroda, i ljudske vrste, onda on dobija novu dimenziju.

Opravdano je dati svoj maksimum za razvoj svoje porodice, svoje djece, a ne za udovoljenje svojih predimenzioniranih potreba.

Dobra, skladna, velika, jaka i funkcionalna porodica je prava mjera, idealan balans asketizma i rada.

To je naš rat protiv kapitalizma i trke za prokletim parama.

U tu borbu se mogu mobilisati samo oni koji su spremni da rade maksimalno, a troše minimalno, a svjesni su destruktivnosti kapitalističkog klasnog poretka i opiru se medijskoj torturi.

Istovremeno se kapitalistički sistemi (ekonomski i politički) trebaju proučavati da im se nađu slabe tačke.

Ono što im daje snagu je potrošački način života i nada u američki (ili evropski, ruski, srpski, hedonistički) san.

Što je teže, ljudi se više nadaju i vjeruju u očigledne laži i obmane.

Većina na agresiju reaguje povlačenjem. Dok manjina, alfa jedinke, istinska elita na pretnju reaguje munjevitim (nekad i samoubilačkim) napadom (za to imamo bezbroj herojskih primjera iz slavne prošlosti).

Smanjujući potrošnju djelujemo dvostruko,

  • slabimo mašineriju kapitalizma i
  • jačamo svoje zdravlje (ako unosimo manje štetnih stvari).

Izbacivanje iz ishrane i potrošnje svih industijskih štetnih proizvoda kao vida aktivnog otpora protiv kapitalizma i bojkotovanje svih njihovih institucija (mediji, banke, ugostiteljstvo, stranke itd.) su vrlo efikasan način borbe (Indija).

To je aktivno povlačenje većine naroda pred ofanzivom fanatika kapitalizma (identifikovanih kao vladajuće klase menadžera državnih institucija i multinacionalnih korporacija).

Kapitalistički poredak je stvorio svoje institucije da legalizuje pljačku(nacionalnih,prirodnih resursa i narodnih,civilizacijskih tekovina) i sprovede kontrolu nad ljudima (jedna klasa kontroliše drugu kao u koncentracionom logoru). Preko njihovih institucija mu se nemože suprotstaviti jer su tu najjači. To dokazuje da više od dva vjeka borbe PROTIV institucija kapitalizma njih samo jača i usavršava. Kad je novac najsigurnija vrijednost, sa njime se može kupiti svaki čovjek(ili kupiti neko ko će ga ubiti).
Treba se boriti ZA konkretne ljude njihove bolje, kvalitetnije odnose i razvijati ljudskost i dobrotu u svima(čak i u najgorima). Može se samo uticati na konkretne ljude lično. I to samo ličnim primjerom, odricanjem od svega što nam nije neophodno, i onoga što nas čini slabim i ovisnim, bolesnim, ljutim. Treba ohrabrivati vjerovanje da se ljudski organizam sam može odupreti skoro svakoj bolesti ako mu se obezbede maksimalno povoljni uslovi. Isto tako treba vjerovati da se i društvo može odupreti bolesti zvanoj kapitalizam, ako se otklone subjektivne slabosti (ovisnosti, pohlepa, arogancija) i objektivne okolnosti koje ga sputavaju (NATO imperija sa svojim sistemom imperijalističke dominacije preko promocije ljudskih prava i demokratije). NATO napada (ili drži pod opsadom)samo one narode koje ne može kupiti(kupujući ili instalirajući njihovu kvazi elitu).
Takvu vrstu borbe koju karakteriše povlačenje pred beskrupuloznom destruktivnošću kapitalizma i istovremeno mobilisanje pravih, jakih, svjesnih i slobodnih ljudi, bi se moglo usporediti sa kineskim dugim maršom. I Karl Fon Klauzevic smatra odbranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje odbranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Moralne snage su u središtu njegove ideje o ratu.
To je revolucija iznutra sa jedinim oslanjanjem na sopstvenu snagu. Moguće je samo ako svaki čovjek prevlada ovisnost, svoje mane i poroke u sebi, a to može samo uz pomoć porodice i prijatelja. I samo ako shvati da smo svi rođeni slobodni, zdravi, sretni i sami smo odgovorni da takvi i ostanemo dalje ili da ponovo takvi postanemo.
Odlaskom kod doktora ili na izbore mi samo prividno prenosimo odgovornost na druge, i djelimo odgovornost (kredite vraćaju birači). Nismo mi sami (i jedini) odgovorni za svoj društveni status (kao što nameću osjećaj krivice gubitnicima), ali smo odgovorni za svoje zdravlje i svoje vrijeme jer samo mi snosimo posljedice protraćenog vremena i upropaštenog zdravlja.
A kapitalizam nas ubjeđuje da smo rođeni dužni, bolesni, bespomoćni (s lošim genetskim predispozicijama) i da se sve to može promjeniti samo sticanjem bogatstva ili ulaganjem novca u liječenje i školovanje i zapošljavanje. Samo naši zdravi preci su imali zdravo potomstvo, nasljeđuje se stepen zdravlja (koji se može i unaprediti), a ne nasljeđuju se bolesti u toj mjeri koliko nas ubjeđuju. Tako da smo još i više (nego smo toga svjesni) odgovorni za zdravlje naše djece. Svako ima veću ili manju sklonost prema svim bolestima. Za autizam kažu da je genetski poremećaj, pa samim tim traže genetsku sklonost, a ne istražuju šta je to kroz generacije uticalo na premjenu gena.
Onaj ko hoće da promjeni čitav svijet neka prvo promjeni sebe( Indijska izreka)
Suština je da treba prvenstveno živjeti u skladu sa prirodom i njenim zakonima i poštovati prvo zdrav razum, najstarije moralne zakone i stara pravila zdravog života,a zatim i ostale zakone. I stvarati novi svijet koji se temelji na najstarijim vrednostima,nikada ne kršiti zakone i hraniti se onako kako su se hranili naši preci. Jedini korak naprijed je vratiti navike i vrijednosti hiljade godina unazad.
Samo čovjek koji se osjeti jakim i ponosnim što je dio društva ljudi otpornih na pritisak sistema , može razvijati svoje vrline. To je asketsko društvo koje naročito gaji antičke vrline razboritost, umjerenost, pravednost i hrabrost. Ako sebi postavi obaveze da mora da čuva planetu tako da čuva svoje i zdravlje svojih bližnjih izbjegavajući konzumiranje bilo čega štetnog (čak i u najmanjoj mjeri) i da radi maksimalno da obezbedi egzistenciju svoje porodice i kroz to da održava svoju kondiciju može se smatrati asketom.
Asketskim vaspitanjem se stvaraju svjesni i jaki ljudi i narodi, a hedonističkim životom se slabi i duh i tijelo.
Ljudi koji shvataju Slobodu kao neovisnost o bilo kojem vidu štetne ovisnosti (alkohol, nikotin, droga, kocka …itd.) su askete. Slobodu kao potrebu da uvjek budu iskreni i iskažu svoje mišljenje, oni koji vole istinu i mudrost su filozofi. Takvi ljudi su slobodni od malograđanske uskogrudnosti, snobizma, oportunizma, kukavičluka, loših navika i arogancije.
Ljudi koji shvataju Jednakost kao ravnotežu, balans između mogućnosti i potreba. Koji su spremni na smanjivanje svojih potreba i povećanje svojih mogućnosti. Koji su spremni da trpe i tako jačaju svoj karakter. Jednako se apriori odnositi prema svakom čovjeku sa maksimumom poštovanja, iskrenosti i srdačnosti je uslov plemenitosti ,a postupati recipročno, prema jednakima jednako i prema nejednakima nejednako je uslov pravednosti. Vjernost je vrlina koja se gaji uprkos iskušenjima, a neophodna je za očuvanje porodice.
Ljudi koji Bratstvo shvataju kao pripadnost slobodnim ljudima kao nekoj vrsti posljednjih Mohikanaca,kao pripadnost plemstvu, a ne plemenu. Koji imaju jači osjećaj solidarnosti i pripadnosti prema porodici, narodu i drugovima nego prema bilo kakvoj količini novca ili nekoj kapitalističkoj instituciji, oni nisu na prodaju. Ljudi koji osjećaju Bratstvo kao vezu sa čitavim čovječanstvom i izbjegavaju sukob sa bilo kojim čovjekom čak i po cijenu svoje štete. Ali taj svoj ’’poraz’’ uvjek pamte i uvjek se spremaju da ne dođu u sličnu situaciju, da znaju od koga šta mogu očekivati. Osjećaj za Bratstvo prema ljudima podrazumjeva i osjećaj opreza, distance pa čak i određenu dozu straha od neljudi.
Selekcija je uslov evolucije. Bratstvo podrazumjeva lojalnost prema zajedničkim precima,osjećaj istih korjena koji nas vežu, ali ne i zajedničku podjelu odgovornosti i zasluga (ako i jesmo braća, ali nam kese nisu sestre). Braća pomažu i savjetuju jedan drugog, ali ne komanduju jedan drugom (koordinacjia i kooperacija, bez subordinacije). Neljudi uživaju u tlačenju i potčinjavanju, zato opstaju u velikim hibridnim zajednicama. Slobodnim ljudima (kao i slobodnim umjetnicima, novinarima i misliocima) ne treba nikakva organizacija da bi opstali, ali im treba bratska pomoć.
Kapitalizam širi terorizam, a Čovječanstvo treba da širi ljudskost po svaku cijenu. Mir po cijenu gubitka teritorija. Narod u Krajini je izabrao život, a žrtvovao teritoriju (svoju zemlju). Mir sa neljudima može, ali pomirenje sa neljudima nikada. Ali u ratu se ne može boriti protiv rata, nego samo za pobjedu po svaku cijenu. Protiv rata se mora boriti u miru praveći zidove koji nas štite, a neljude odvraćaju. Jer samo nas dobri bedemi oko nas i u nama mogu spasiti. Rat traje uvjek samo što mijenja formu, pa iz oružanog prelazi u ekonomski pa u ideološki. Samo se u ratu vidi ko je vjera ko nevjera, na koga se možeš osloniti i ko će ti pomoći. A u miru se može bolje vidjeti ko su neprijatelji i gdje vrebaju. Neprijatelji, neljudi oko nas su ljudi u kojima je neljudskost, zlo prevladalo. Zato se treba prvenstveno boriti protiv zla u sebi. Protiv loših navika i slabog karaktera se bori postom, samodisciplinom. I zlo i snaga ulaze na usta , ali i iz usta.
Pošto je kapitalizam totalitaran, protiv njega se može boriti unutar njega širenjem prostora u kome novac nije ključni faktor. To su oaze slobodne teritorije unutar okupirane zemlje (da ne bi prošli kao Kozara, Varšava, Užice treba ih kriti). I dokazivati da život može funkcionisati i bez novca.
Opovrgavati tezu da je čovjek siromah niko i ništa, da se novcem može sve kupiti. Treba isticati primjere skladnog i sretnog života i u siromaštvu (nasuprot tvrdnjama raznih rialitija gdje oni sa renoviranjem unose sreću u kuću). Treba obnoviti sjećanje na sve heroje iz mira kao i svih prošlih ratova kojima nije novac bio motivacija, a zahvaljujući njima je veličana ljudskost. Korporacije vide kolika je ovisnost čovjeka o novcu, pa se trude da zaposlene motivišu i drugim sredstvima kao što je obećanje o napredovanju, organizuju se druženja da se razvija osjećaj pripadnosti poznatoj firmi ili profesiji. Da bi ljudi lakše trošili izmišljene su i platne i kreditne kartice kao i ol inkluziv turistički aranžmani. Sve to može da čovjeka motiviše i više od novca da korisno radi za društvo kome pripada.
Ljudi misle da nešto posjeduju ako su to kupili, i ako misle da to mogu dobro prodati. Novac je mjerilo posjedovanja.Svjesni su relativnosti te vrijednosti, ali ipak u nju vjeruju.Vjeruju i u vrijednost vremena, ali ga potcjenjuju .
Ja vjerujem da mi zaista posjedujemo samo naše vrijeme i zdravlje, i moramo ih čuvati više od materijalnih dobara, teško ih je mjeriti. A moramo ih ulagati u našu djecu.
Vrijeme kao budućnost, kao velika šansa. Kad se rodimo imamo ga puno na raspolaganju i neznamo ga čuvati i cijeniti, ali pred kraj života nam jako puno vrijedi i svaki novi dan je kao dar. Samo ljudi sa vizijom budućnosti mogu pravilno iskoristiti sadašnjost. Posjedujemo vrijeme i kao prošlost, kao uspomene, i kao znanje i iskustvo, i istorijsku svijest o dobru i zlu. Ono je samo naše čak i kad je provedeno sa nekim, i kad su detalji zaboravljeni. I naše vrijeme kao sadašnjost posjedujemo samo mi, iako se svi trude da nam ga otmu, i kad mislimo da nema izbora. To je mogućnost odluke i pobune. Što smo stariji vidimo da je sloboda pravilnog odlučivanja sve manja i često biramo između dva zla. Kao mladi uživamo u slobodi i teško nam pada bilo kakvo uskraćivanje. Vrijeme je najlakše protraćiti, potrošiti, propustiti. Zato mnogi ne žele raditi ništa da ga ne bi uzalud potrošili i tako ga najviše traće.
Drugo što zaista posjedujemo je naše zdravlje. Zdravlje kao sposobnost, snaga fizička i intelektualna i emotivna i duhovna i intuitivna. Zdravlje kao sposobnost regeneracije i reprodukcije, kao sposobnost odbrane organizma i tjela i duha. Zdravlje kao pretpostavka životvornosti, procjene prave mjere i ljepote. U zdravlju se prepoznaje ljepota, a u ljepoti zdravlje. Lijepo obrazovanje podrazumjeva dobrotu. Zdavlje kao pretpostavka za zdrav razum i zdrav duh. I zdravlja imamo najviše u mladosti, a cijenimo ga i čuvamo više u starosti. Što dokazuje da je vrijeme i zdravlje važnije od materijalnog bogatstva.
Jer su zdravlje i vrijeme preduslovi za život, a materijalno bogatstvo ga samo olakšava. A u velikoj količini bogatstvo guši životvornost.
Vjerujem da mi zaista posjedujemo samo ono u nama, dok ono oko nas ili pozajmljujemo ili trošimo, ili obogaćujemo ili traćimo, ili oplemenjujemo ili skrnavimo.
Da bi se organizovala proizvodnja za potrebe treba definisati potrebe pojedinaca. I to precizno za svaki dan, za svako doba, za hranom , odjećom, obućom, prevozom, grejanjem. Da bi se procijenile optimalne potrebe treba definisati minimum koji je potreban za život i maksimum svojih mogućnosti. Treba svaki čovjek da zna koliko mu je hrane i vode i ostalog, potrebno za jedan dan, pa tako da se organizuje (da ponese na posao hrane i vode koliko mu treba) i koliko može da radi.
Naročito mladi ljudi nemaju jasnu viziju svojih minimalnih potreba i maksimalnih mogućnosti.
Zatim treba naći proizvođače i dogovoriti minimalne cijene za siguran plasman robe.
Problem je u ljudskoj slabosti da može da potroši više nego što može zaraditi, stvoriti i zato se lako zadužuje. Sa smanjenjem duga raste sloboda. Ne treba ulaziti u dug bez obzira koliko bio povoljan aranžman zato što se okolnosti uvjek mjenjaju. A dugoročno treba težiti vraćanju svih svojih starih dugova. Nikome ne treba ostati dužan.
Treba stvoriti društvo u kome neće potrošnja biti ni razlog okupljanja(ugostiteljstvo, ni običaj (veselje bez jela i pića, pa susreti, rođendani, praznici bez poklona) nego nužno zlo svedeno na minimum.
Čovječanstvo će pobjediti, prebroditi (kao što je Kolumbo prebrodio Atlantik) kapitalizam samo ako efikasnije od kapitalizma rješi probleme organizacije, motivacije. Ako nađe bolju zamjenu za novac(naročito tuđi), kao mjerilo vrednosti. Samo maksimalno poštovanje moralnih autoriteta i njihovih sudova, zasnovanih na prokreativnoj moći, njihovom znanju i viziji budućnosti može da zamjeni moć novca. Zato su takvi ljudi ili marginalizovani ili utamničeni (u Hagu i kod nas).
Kapitalizam je softver po kome funkcioniše Imperija (hardver). Hardver čovječanstva mora biti još tvrđi, brži, umniji, slobodniji, složniji, funkcionalniji, prirodniji, pošteniji, istinitiji, pravedniji. Čovjek takav može postati kad se odrekne imperativa potrošnje, destrukcije i degradacije , a prihvati imperativ stvaranja, poštovanja i očuvanja.
Kad svoje društvo svjesno, planski, organizuje tako da se skladno razvijaju, poštuju i čuvaju sve klase. Kad vladajuća, upravljačka klasa bude služila radničkoj, a radnička vladajućoj u istoj mjeri onda će se društvo razvijati skladno i izbalansirano. Upravljačka klasa treba da daje svoj maksimum, da povede. To znači da oficir komanduje zamnom (kao Horacije Nelson), a ne juriš. Te da postoji prohodnost (ljudi , ideja, novca…) između klasa. Da trener traži od sportiste onoliko napora koliko sam može podnjeti. U rat može da povede samo onaj koji može da se stavi na čelo napada.
To znači da svaki član društva daje svoj maksimum, a od društva traži minimum. Da svoje sposobnosti povećava, a svoje potrebe smanjuje. To je komunistički princip po kojem većina porodica funkcioniše.
Kapitalistički sistem je (stara ,trošna) kuća u kojoj sad živimo. Ako se prema njemu odnosimo agresivno, destruktivno možemo izazvati rušenje koje će biti fatalno i za one koji ga ruše podjednako kao i za one koji ga održavaju. Stoicizam podrazumjeva građenje podsistema unutar kapitalizma. Stoicizam treba da nas zaštiti od destruktivnosti sistem i samodestruktivnosti nas samih. Stoicizam je kao nova knjiga (riječnik, uputstvo za preživljavanje) u biblioteci. A ne novi proizvod čijom kupovinom zadovoljavamo svoje potrebe. Niti sredstvo lične promocije.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *