shadow

Tuđe i svoje

Svoj

     Antički stoik Epiktet je spoznao da je suština obrazovanosti u tome da naučimo razlikovati svoje i tuđe. Izuzetno prija kada nešto imamo i teško pada kad nešto izgubimo. Taj osjećaj nam zamagljuje rasuđivanje. Pa često lako prihvatimo da je nešto naše jer bi voljeli da tako bude. Naročito nečiju pobjedu lako doživljavamo kao našu. Posebno ako pratimo kako je do nje došlo imamo osjećaj da je to naša pobjeda. I to ne samo pobjede reprezentativaca, već i pobjede naših predaka. Sa tim osjećajima država vješto manipuliše. I redovno tu iluziju održava kako bi dobili povjerenje od podanika. Mislim da je to najprecizniji status ljudi u državi.

    U demokratiji ljudi podaju svoju slobodu državi. Jer im država ne dopušta da opstanu dok im ne pokažu lojalnost. Ta lojalnost se počinje gajiti od rođenja, pa preko obrazovnih institucija do služenja vojske. I na kraju žrtvovanja svog života na oltar otadžbine.  Tuđe je ono što ne zavisi od nas i što mi nemožemo kontrolisati. Koliko god se trudili da me u to objede ipak sam svjestan da nijedna država pa ni Srbija ne zavisi od mene niti od svojih stanovnika.

    Državi se pridaje mistično značenje kako bi pojedinci koji vladaju bili nedodirljivi. Zato i služi slavlje kako bi se stvorio utisak da su oni pobjedili, a da su ostali poraženi. Ništa u prirodi nije apsolutno (crno , bijelo) već je relativno tuđe ili svoje. Ali zavisno od toga kako neko osjeća stvari mogu biti naše. Svi vazali imaju franšizu za vršenje vlasti na određenoj teritoriji. Tu vlast su dobili od Imperije. I Imperija je u stanju proliti more krvi kako bi zaštitila svoje pravo na kontrolu i eksploataciju resursa na teritoriji koju smatra svojom. Kad se SFRJ razbijala  imali smo težak osjećaj da smo nešto izgubili. Emigriravši u Srbiju prihvatio sam je kao svoju. Kao što svaki čovjek zavoli pećinu (kao skrovište) u toku oluje. I doživi je kao svoju.

Stvari su onakve kakvim ih mi doživljavamo. Stanovnici treba da doživljavaju svoju državu kao što ovce doživljavaju svog gazdu. 

Tuđe

    Teško priznajem da država nije moja, nego da vlada sa mnom. Ali isto tako još više cijenim (i čuvam) ono što je moje. Kao svoje doživljavam moje vrijeme i zdravlje koje nikome ne dozvoljavam da mi oduzima. Time što ljudi previše troše svoje vrijeme na tuđe probleme režim manipuliše. Tako da se toleriše što povećavaju harač zvani porezi i akcize. Konstantno zaduživanje i povećanje poreza je dokaz pravih namjera vlastodržaca. Dugove koje je napravila vladajuća nomenklatura ona treba i da vraća. Ti dugovi nisu moji nego tuđi, i niko ih nemože nametnuti ni mojim potomcima.

    Srpski narod, kojem pripadam, doživljavam kao svoj, a planetu kao moju jedinu (svetu) zemlju. Jezik kojim govorim i pismo kojim pišem smatram svojim. Ali ne dam da mi podvaljuju tuđe dugove i ratove. Tuđe (političke i seksualne) orijentacije me se ne tiču. Ali ne dam da neko mojim sinovima nameće bolesne navike.

    Fokusom na svoje se može sačuvati svoje. Fokusom na tuđe se može izgubiti svoje. Udruživanjem, ljudi mogu da stvore svoju zajednicu. Da im ona pomogne da sačuvaju sve što je zaista njihovo. Imperija (i njene kolonije) nije vlasništvo onih koji za nju rade , kao što ni korporacija nije vlasništvo radnika. Iako se predstavljaju da su jedna velika porodica.

    Moje je ono što sam stvorio i ono što zavisi o meni. Djeca su vlasništvo onih ko ih je stvorio, a ne države. Dok o roditeljima zavise djeca nisu državna.  A kada ih mobilišu i hrane onda se prema njima odnose kao prema državnoj imovini (resursu). Za Imperiju su privatnost  i vlasništvo svetinja samo deklarativno.

    Imperija ne želi da pomogne, nego da eksploatiše, iskoristi, potroši, uništi. Imperija je vlasništvo onoga čovjeka koji ju je stvorio i o kome ona ovisi . A ne od onoga ko je vodi, hrani i održava.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *