Poredak
U današnjem poretku su od predatora uloge prirodne selekcije preuzele korporacije i institucije sistema koji stvara čovjeka bez ljudskosti (bira ljude i transformiše ih u neljude). Čovječanstvo se nalazi u krizi, oko toga se mogu svi složiti. Međutim, oko dimenzija krize, uzroka i rješenja se mišljenja sukobljavaju do te mjere da su mnogi spremni ubiti one koji ne dijele njihove stavove. Za uzroke krize optužuju jedni druge, a rješenje vide u eliminisanju, neutralisanju i eksploatisanju drugih. Jedni ljudi ubijaju druge ljude ubijeđeni da ne postoji drugi, efikasniji, pravedniji način za rješenje problema, ne primjećujući da je mnogo veći
problem u Sistemu nego u ljudima. Brzina, komfor i efikasnost su postali važniji od nuspojava koje proizvode. Kolateralna šteta u ljudskim žrtvama je zanemariva i za velike i male narode i ljude. To je zbog ljudske ograničenosti da vidi samo do horizonta, a preko njega zamišlja. Onaj ko se izdigne dobija veću, cjelovitiju sliku pa može više da shvati, izgradi viši nivo svijesti.
Za shvatanje veličine krize potrebno je postići maksimalan nivo sagledavanja, koji uključuje sve dimenzije. Korijenje problema seže u daleku prošlost, u duboku podsvjest, u morfologiju ljudske prirode, a tendencije za eskalaciju krize su sve veće.
Iako većina misli da je problem u hardveru (ljudima), ja sam duboko ubijeđen da je još veći problem u softveru (vrednosnom sistemu, poretku, potrebama, navikama, idejama) koji pokreće, usmjerava ljude. Nije problem pojedinačno ni u Kurti, ni u Murti, nego u njihovoj namjeri da „jašu“ (potčinjavaju). Ta uzrečica je vezana za aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske. I dan danas je tamo glavni (jaše) visoki predstavnik EU.
Taj softver po kojem živimo se obično zove (od onih kojima smeta) kapitalizam, iako je takva definicija davno prevaziđena. Nije više dominantna svjesna borba za sticanje kapitala, već podsvjesna (često neracionalna) potreba za potrošnjom, destrukcijom (svega što nam se nalazi na putu ostvarenja naše sreće). Zato bi se sadašnji poredak trebao zvati Destruktivizam (iako je za većinu to previše radikalan termin). Konzumerizam kao pojam, se zvanično više odnosi na ličnu potrošnju (potrošačko društvo), a ne pokriva totalni rat za uništenjem konkurencije (često i čitavih naroda). Iako to još nije opšte prihvaćen naziv za poredak,, Sistem u kojem živimo mislim da je to najmanje loš naziv.
Kapitalizam podrazumijeva prikupljanje kapitala, novca, povećanje profita i klasni antagonizam koji dovodi do esencijalih problema u ljudskom društvu. Konzumerizam sa enormnom potrošnjom dovodi do egzistencijalnih problema živog svijeta na cijeloj planeti Zemlji. Kredo današnjice je potrošnja, a ne prikupljanje. Stiče se samo da bi se potrošilo. Troši se bez osjećaja mjere, posljedica i smisla. Zbog toga je potrošačko društvo termin za koji se svi slažu da bolje definiše poredak, sistem u kom živimo.
Potrošačko društvo uništava svako živo biće i čitav živi svijet u većoj mjeri nego što ga izgrađuje, obnavlja, stvara, unapređuje. To se vidi na svakom koraku zato što je to totalitaran poredak. Takvu percepciju imaju samo oni koji su osjetili bič konzumerizma
na svojim leđima (ili još gore na svojoj djeci). Ostali vide samo dobre strane koje njima gode. Kao što uživaju u toplom, sunčanom vremenu i cvjetanju voćki u februaru, ne znajući da će ih prvi mraz sigurno uništiti i upropastiti rađanje te godine. Veličinu zla, krize, problema svaki čovjek osjeti individualno, i teško je nekome drugom nametnuti svoju procjenu ukoliko je njegovo iskustvo bez
trauma. Niko ne prepoznaje da iza svega stoji poredak, logika Sistema, ideje, pravila (“PARE NE SMRDE, UNIŠTI KONKURENCIJU, ZAVADI PA VLADAJ, VELIKA RIBA JEDE MALU, PRODAJ VIŠE, PLATI MANJE, PROFIT IZNAD SVEGA, PARA VRTI GDJE BURGIJA NEĆE, NOVAC SVA VRATA OTVARA, AKO NE ZNAŠ ŠTA VALJA KUPI NAJSKUPLJE, ZARADITE KUPUJUĆI, AKO SI PAMETAN ŠTO NISI BOGAT”), jer je to jako teška i kompleksna istina. Stoici kažu da se ljudi ne boje smrti onoliko koliko se boje razmišljanja o smrti. Isto tako se može reći da se ljudi ne boje konzumerizma, već razmišljanja o poretku, sistemu u kojem žive. Naročito ih užasava krvoproliće koje prati svaku promjenu vlasti. Osjećaju da je on duboko nepravedan i
destruktivan prema većini naroda. Dimenzije katastrofe se mogu dokazivati samo onima kojima argumenti nešto znače. Konzumerizam je degenerisao dijalog, diskusiju toliko da je normalnim ljudima muka od diskusija i sluša
samo monologe.
Država je degradirala prosvjetu postavljajući profitabilnost i lojalnost kao važniji kriterijum od opšte društvenog značaja. Akademske ustanove su najtvrđi bastioni odbrane konzumerizma (status quo), one sa pozicija vrhunskih intelektualnih autoriteta propovijedaju da sistem nije savršen, ali je najbolji mogući. Kad i uoče štetne posljedice ne traže zajednički uzrok porasta svih ljudskih problema. Izbjegavaju sveobuhvatni pristup rješavanju problema siromaštva, ratova, bolesti, ovisnosti, već se svako bavi samo analizom posljedica u svojoj usko specijaliziranoj branši. Imperije su se razvijale i opstajale dok su mogli da uništavaju slabije i neorganizovanije. I sada je NATO (EU i SAD su samo logistika alijanse) na vrhuncu svoje moći, svakim danom sve jači. Ulazi u nove sukobe (ratove), uništava slabije, a pri tome glumi krizu da bi štampao više novaca i razvijao svoju vojnu industriju (i potrošnju municije). Toga je svjestan ostatak svijeta i ništa ne preduzima da zaustavi tu razularenu zvijer. Svi su robovi svojih navika, konformizma, kukavičluka i nemaju kritički i menjalački, revolucionarni, ustanički duh.
Broj ljudi koji su danas bolesni od bolesti kojima je korijen u lošim navikama, štetnoj hrani, nastradali u automobilskim nesrećama, ratnim sukobima, porodičnom nasilju je sve veći i dokazuje da je sistem u kojem živimo
više destruktivan nego konstruktivan.
Uzrok svih patnji i užitaka je u Sistemu po kojem živimo. Neko ga naziva mašina (machine), drugi tehnika, birokratija, duboka država. Sistem postavi pravila (zakone, uredbe) po kojima trebaju svi da se vladaju, i onda u provođenju svojim štićenicima tolerišu kršenje pravila. Postavkom pravednih zakona koje oličava Rimsko pravo imperija održava privid pravednosti, a u suštini je duboko nepravedna i maliciozna. Čak policija provocira potencijalne izvršioce da izvrše zločin (stvara organizovani kriminal), a onda ih ucjenjuje ili osuđuje za to djelo.
Većina se postepeno navikava i toleriše više nego što bi trebalo jer ne vidi realno rješenje, izlaz. I tako prestaje da se bori za esenciju, za ljudskost, za vrlinu. Kad se realno sagleda koliko je običan, dobar, skroman, pošten i zdrav čovjek ugrožena vrsta na ovoj planeti, i koliko mu (a naročito malim narodima) prijeti istrebljenje ili degeneracija (do jalovosti, neprepoznavanja i izopačenja). On mora da uđe u borbu protiv sistema, a ne protiv ljudi koji ga opslužuju. A to može da se ostvari i bježanjem od neljudi. Borba protiv konzumerističkog poretka se treba posmatrati kao pravi rat i borba za opstanak. Ako generacija koja sad živi ne zaustavi destrukciju, sljedećim generacijama će to biti mnogo teže.
Rat, odbrana (bez odbrane od agresije nema rata, samo kapitulacija) počinje mobilizacijom ljudi koji su sposobni i voljni da se bore.
To su najčešće oni koji su na svojoj koži osjetili teške bolesti, destruktivnost sistema, bič beskrupuloznih korporacija, ili indiferentnost državnih institucija. Front se prvenstveno otvara u svakom od nas, u borbi sa vlastitim porocima, slabostima, pogrešnim stavovima, navikama, željama, a zatim i sa destruktivnim uticajima spolja (medija, institucija). Ranjeni često vide samo metak koji ih je ranio, ali ne i onog ko ga je ispalio. Naročito teško mogu da shvate zašto su meta i odakle tolika mržnja. Srbe iz Hrvatske nije otjerao samo taj neonacistički, ustaški režim (po instrukcijama NATO pakta, nego su to tiho posmatrale, legalizovale i Ujedinjene Nacije. Ne samo zapad već i sve ostale relevantne države (Kina, Rusija, Indija itd) zbog prihvatanja konzumerističke logike potrošnje, interesa i koristi. Uvođenje sankcija nekom narodu je još veći zločin, a najveći je početak rata. Namjerno oduzimanje života drugim nevinim ljudima zbog ostvarenja svog interesa uvijek predstavlja zločin.
Sve imperije su između sebe podijelile svijet u interesne zone (po privrednim granama i teritoriji, i zato nisu vidjeli svoju korist u suprotstavljanju genocidu koji je vršen bilo gdje u svijetu. Za to oni ne snose istu odgovornost kao agresori, samo dokazuju da od njih nema zaštite niti velike koristi za nas. Mirno će posmatrati uništavanje malih, jer su i oni predatori slični njima. Ta logika konzumerističkog uređenja, taj sistematski svjetski poredak destrukcije je prisutan svuda. Ljudi sve više na drugog čovjeka ne gledaju kao na sebi ravnopravno ljudsko biće, nego kao na konkurenciju (protivnika) ili radnu snagu (resurs). Svima nije samo interes otjerati nepoželjne (konkurenciju) nego da kontrolišu, iskoriste ili unište sve dostupne resurse, kao manju ribu i kao
konkurenciju. Zato svi zaposleni svom snagom vjeruju u novu mantru “SAMO NOVAC VRIJEDI, PRUŽA ZAŠTITU I TRAJE”. Prognani su se uključili u trku za novcem i sticanjem onog što im je oteto, ne shvatajući da im je u egzodusu oteto ne samo njihovo materijalno bogatstvo, već i nihov duhovni mir. Novi društveni poredak će pobijediti, prevazići sadašnji sistem samo ako efikasnije od kapitalizma riješi probleme organizacije i motivacije. Ako nađe bolju zamjenu za novac (naročito tuđi), kao mjerilo vrednosti. Sve dok se radi za novac, i novcem se sve može kupiti vladaće onaj ko ima više novaca. Samo maksimalno poštovanje moralnih autoriteta i njihovih sudova, zasnovanih na prokreativnoj moći, njihovom znanju i viziji budućnosti može da zamijeni moć novca. Zato su takvi
autoriteti ili marginalizovani ili utamničeni (u Hagu i kod nas). Kapitalizam je softver po kome funkcioniše Imperija (hardver). Hardver čovječanstva mora biti još tvrđi, brži, umniji, slobodniji, složniji, funkcionalniji, prirodniji, pošteniji, istinitiji, pravedniji. Čovjek može postati takav kad se odrekne imperativa potrošnje, destrukcije i degradacije, a prihvati imperativ stvaranja, poštovanja i očuvanja.
Konzumeristički sistem je (stara, trošna) kuća u kojoj sad živimo. Ako se prema njemu odnosimo agresivno, destruktivno, možemo izazvati njeno rušenje koje će biti fatalno i za one koji ga ruše podjednako kao i za one koji ga održavaju. Stoicizam podrazumijeva građenje podsistema unutar konzumerizma. Stoicizam treba da nas zaštiti od destruktivnosti sistema i samodestruktivnosti nas samih. Stoicizam je kao nova knjiga (riječnik, uputstvo za preživljavanje) u biblioteci, a ne novi proizvod čijom kupovinom zadovoljavamo
svoje potrebe, niti sredstvo lične promocije. Konzumeristički sistem je u osnovi sistem dominacije, a novac je samo najjeftinije i najefikasnije sredstvo za provođenje dominacije. Svi su nezadovoljni, ali se samo bore za bolju poziciju, a ne za promjenu sistema. Niko nema hrabrosti da mijenja pravila, poredak, sistem vrijednosti. I vremenom nauče da se pozicija mijenja nevezano za sposobnosti ili rezultate nego za lojalnost i posvećenost, sistemu, pretpostavljenom, kompaniji. U politici za to ima bezbroj primjera.
