Porez na zdravlje

“Zdravstvenom zaštitom”- državnim projektom je ogromna većina ljudi (kako kod nas tako i u svijetu) nezadovoljna. Obaveznim zdravstvenim osiguranjem se ne može zvati ovakav sistem jer poreski obveznici nisu u mogućnosti da sa tim sredstvima raspolažu, niti znaju šta to osiguranje tačno pokriva (koji kvalitet usluga pružaju), nivo usluge varira zavisno koliko je korisnik čvrsto povezan sa vladajućim režimom. To da umjesto njih o zdravstvenom osiguranju vode računa narodni poslanici nije realno jer bi se ta konstrukcija onda moglo primjeniti i na druge vrste osiguranja, ili na štednju itd. Naročito zato što poslanici vode računa prvenstveno o volji birača koji su za njih glasali, a ne za sve birače.

Ovako organizovane institucije zdravstvene zaštite su za obične ljude (koji nemaju jake Veze, niti novaca da korumpiraju) ne samo beskorisne, već potpuno štetne. Usluga je vrlo spora, zaostala, neadekvatna i ima najvažniji zadatak da obezbeđuje tržište za farmaceutsku industriju, te da održava monopol nad svojim potrošačima. To je još jedna totalitaristička institucija, kojoj ljudi prilaze sa strahom i milosrdno traže spas od bolesti. Iako imaju najviše akademski obrazovanih radnika izuzetno malo se bave naučnim radom (dokaz za to je nedostatak otkrića), većinom se svodi na seminare i konferencije na atraktivnim turističkim destinacijama u organizaciji proizvođača opreme i lijekova.

Preventiva se svodi na što ranije dijagnostifikovanje bolesti, što u praksi znači često zračenje, vađenje krvi itd. Imunitet niko sistematski ne čuva, niti unapređuje. Zvanično nema klinički ispitanog sredstva koje garantovano podiže imunitet, zato su ljudi prinuđeni da se sami snalaze i liječe alternativnim metodama. Preventivna promijena životnih navika nije interesantna jer tu nema toliko novaca, a ključna bi bila za poboljšanje zdravlja nacije. Prim.dr.med. Petar Borović sa instituta za javno zdravlje “dr. Milan Jovanović Batut” je jedini lečnik u ovoj zamlji koji na to skreće pažnju i tako kao iznimka potvrđuje pravilo.

Prvenstveno treba svakom pacijentu objasniti da je sam u najvećoj mjeri odgovoran za svoje zdravlje, što znači da ako ga je izgubio  onda o njemu nije vodio dovoljno računa ni on ni njegovi preci. Nešto manju odgovornost, ali vrlo značajnu, ima društvo koje je na sebe preuzelo ulogu (uzimajući novac od osiguranja unapred) čuvara zdravlja nacije, kao i promovisanja nezdravih navika. Logično je da je zdrav onaj ko svoje zdravlje čuva, a bolestan onaj kome njegovo zdravlje nije prioritet. Iako potrošačko društvo nameće ljudima druge prioritete, ipak je svaki čovjek sam najviše odgovoran za svoje zdravlje, a za za zdravlje djece odgovorni su njihovi roditelji.

Gojaznost je proglašena (od strane svjetske zdravstvene organizacije) za bolest, a niko je ne liječi, niti ima efikasne metode mršavljenja i  održavanja optimalne težine. Gubitak dobrog vida sve većeg broja mladih ljudi nikome ne predstavlja ozbiljan problem. Kada bi nekome (ko odlučuje u zdravstvu) stalo do zdravlja oni bi čuvali zdravlje i u okviru njega dobru kondiciju, te proglasili epidemiju trovanja ogromnim količinama štetnih proizvoda (hrane za um i tijelo).

Epidemija se proglašava sam da bi se lakše prodale vakcine i predstavlja smišljeno preuveličavanje, dok se prava epidemija genetskih poremećaja i autoimunih malignih oboljenja zataškava.

Za održanje javnog reda i mira država angažuje velike resurse, a za čuvanje zdravlja nacije niko ne vodi računa. Zdravstvo pruža takav minimum usluge koji je najčešće nedovoljan za izlečenje. Zdravstvene institucije su toliko zauzete da se za sve mora previše čekati, lijekovi koje prepisuju nisu dovoljno efikasni i operacije koje izvode su rizičnije od operacija u privatnom sektoru. Sve u svemu njihova neefikasnost je smrtonosna, ali ih to ne sprečava da uzimaju novac unapred.

Klasna podjela našeg društva se odlično uočava u državnim zdravstvenim institucijama tako što politička oligarhija (i njihovi podređeni) dobija prvorazrednu uslugu, a običan narod samo gubi dragoceno vrijeme. Državno zdravstvo služi za ucenjivanje ljudi sa stranačkom pripadnošću i gušenje ljudi koji se žele ozbiljno baviti liječenjem ljudi.

Većina ljudi ni nezna da ako doktor proceni da su izuzetno male šanse za izlječenje oni odustaju od borbe za život pacijenta i puštaju ga da bespomoćno umire u svojoj kući. Najžalosnije je što zvanična medicina kad iscrpi sve konvencionalne metode odustaje od daljnjeg liječenja alternativnim metodama. Mislim da i policija prestaje da traži zločinca kada procijeni da su male šanse za njegovo pronalaženje.

Takva taktika je primjenjena i u slučaju Republike Srpske Krajine. Državni vrh je procijenio da su male šanse za pobjedu (iako se Petrinja držala sedam dana) i odustao od borbe. Prateći tu logiku može se očekivati da se odreknu i dijela sadašnje teritorije jer bi bilo preskupo da je brane. Taj voluntarizam se zove kukavičluk.

Porez na zdravlje se plaća dok god je čovjek zaposlen, samo kad oboli onda dobije taman toliko usluge koliko odvaja za zdravstvenu zaštitu dok je bolestan. Teoretski zdravstvo refundira platu zaposlenom kada bolovanje pređe trideset dana, a to je toliko rijetko da taj izuzetak potvrđuje pravilo da država uzima puno više od onih koji nemaju Veze ili novaca za korupciju, nego što im pruža zdravstvene zaštite. Porez se uzima od svih, a adekvatnu uslugu dobiju privilegovani.

Osim prava na izbor za vakcinaciju treba se boriti i za lično pravo na kontrolu sredstava iz fondova zdravstvenog i penzionog osiguranja (ukidanje državnog monopola). Najkorumpiranije državne institucije su preživele tranziciju, a njihovi funkcioneri postaju primjer brzog bogaćanja.

Potrošačko društvo nema za cilj stvaranje zdravih ljudi, već potrošnju zdravlja ljudi. Na potrošnji zdravlja se bolje zarađuje. Na odricanju od štetne hrane i pića nema profita. Država ima monopol (privatnicima daje franšizu) na liječenje jer je to način za kontrolisanje pacijenata. Oni šire strah od bolesti kako bi lakše ubirali porez na zdravlje.