Tajna kapitulacija

Kapitulaciju naše države niko nije javno potpisao, već  je ona nezvanično, kao zaraza, zahvatila sve institucije. Pod pritiskom opsade (koju su od milja zvali sankcije) se državotvorni duh u dušama naših funkcionera istopio. “Niko me ne može toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi” – je krilatica koja je dovela do urušavanja poštenja svakog službenika.

Prvo su kapitulirale pred ofanzivom korupcije naše obaveštajne službe, za njima tužilaštva, sudovi, policija, vojska, školstvo, zdravstvo i sve ostalo. Krivični slučajevi zastarevaju na očigled čitavog društva, obaveštajni podaci cure (domaći oficiri izdajnici su na slobodi), ključne institucije su sve više pod uticajem (ili u vlasništvu) stranaca, ali najviše zaboli kada u školstvu nikome nije stalo do pravog, spasonosnog, konkretnog znanja, a u zdravstvu do zdravlja.

U institutima, akademijama, univerzitetima se ne traži znanje, već samo titule. Većina iskrenih stručnjaka će priznati da su tek sa početkom svoje radne karijere shvatili koliko su oskudno znanje dobili u toku svog školovanja. Stručnjaci se vrednuju po tome koliko su naučnih radova objavili u stručnim časopisima, i koliko su specijalizacija postigli, a ne koliko su efikasni u svom poslu (koliko su ljudi izlečili, učenika naučili).

Pacijenti se ne posmatraju kao ljudi, već se tretiraju njihova pojedinačna oboljenja po šablonima bez obzira na efikasnost. Nauka je tajno kapitulirala pred neizlečivim bolestima tako što se zadovoljava postojećim statističkim pokazateljima, i nije u stanju da napravi iskorak izvan konvencionalnih metoda iako su one neefikasne.

Kada se dijagnostifikuje kancer zdravstveni radnici plasiraju dvije potpuno različite verzije dijagnoze. Najbližoj rodbini se servira pesimistička priča sa kojom će se unapred opravdati za neuspjeh u lečenju. Tu se akcenat stavlja na veoma male šanse za izlečenje, na izuzetno skupe varijante medicinskih tretmana kojepovećavaju šanse, ali ne garantuju oporavak. Alternativne načine lečenja ismijavaju i smatraju paranaukom,  iako nemaju pojma (ne vode evidenciju) koliko su efikasne, ne želeći ih nikako ni u najmanjoj mjeri primjeniti. Pacijente liječe hirurškim putem, hemioterapijom ili zračenjem, a kada se iscrpe te metode ostavljaju ih da umru u svojim kućama ili domovima za stara lica.

Optimističku dijagnozu saopštavaju pacijentima kako bi zadržali njihovo povjerenje, jer kada bi im saopštili punu istinu (koliko nemaju pojma o uzrocima, šansama i načinima izlječenja) vjerovatno bi se mnogi odlučili da problem sami rešavaju sagledavajući ga iz šireg ugla. Glavni adut im je da se stvaranjem pozitivne atmosfere problem lakše rešava, te da je stres glavni okidač, zaboravljajući da istina djeluje otrežnjujuće, a ne samo deprimirajuće.

Taktika manipulisanja poluistinama je dokaz njihove sociopatije. Zdravstveni radnici zaduženi za najteže zdravstvene probleme u sebi guše svaki osjećaj lične odgovornosti i tako ostaju bez duše, te postaju psihopate. To smatraju neophodnim kako bi izdržali pritisak posla, kako bi nemo posmatrali umiranje oko sebe. Tu taktiku upotrebljavaju kako bi za sebe zadržali monopolistički položaj u društvu i unapred uzimali novac za obezbeđivanje zdravstvene zaštite. Poštenije bi bilo da poreski obveznici mogu sami da raspolažu sa fondovima zdravstvenog i penzionog osiguranja, umjesto sadašnjeg državnog monopola.

Menjanje nezdravih navika pacijenata im nikada nije uključeno u terapiju, kao ni hospitalizovanje, jer bi onda oni snosili odgovornost za izlečenje. Zdravstvene ustanove ni finansijski, ni moralno, ni krivično nikome (ni sudstvu, ni upravnim organima, ni predstavničkim telima) ne odgovaraju. To što je zdravlje nacije sve lošije, njih ni malo ne uzbuđuje jer ih niko za to ne proziva, a logično je da su oni najviše odgovorni jer za to unapred uzimaju novac (kao porez zvani zdravstveno osiguranje).

Marionetska kvislinška uloga kolonijalnih institucija se prepoznaje u odnosu prema pacijentima, njih se ne tretira ni kao glasače (one koji ih finansiraju), ni kao mušterije (one o kojima ovise), već kao dužnike koji se ne mogu nikome žaliti, koji čekaju u redovima (ako nemaju veza ni novaca) kao najniži društveni sloj.

Pacijenti su takođe kapitulirali pred autoritetima zdravstvenih radnika prepuštajući svoju sudbinu njima u ruke . Kada bi na bolest gledali kao na lični problem, za koji su sami odgovorni, onda bi morali preispitati svoja duboka ubjeđenja o zdravlju.

Zdravlje gube ranije oni koji o njemu ne vode računa kako treba, već kako im to društvo nameće kao prihvatljivo ponašanje. Država od svojih stanovnika traži porez ( u vidu zdravstvenog osiguranja), umjesto da ih upućuju da praktikuju zdravije životne navike. Ako neko gubi vid ili zube, ili postaje gojazan od države neće dobiti pomoć kako da reši taj svoj problem (jer ih to ne sprečava u radu, ne moraju uzimati bolovanje), iako su to ozbiljni zdravstveni problemi. A ako neko gubi razum država će ga smjestiti u ustanovu kako ne bi ometao ostale (porodicu, komšije) u izvršenju njihovih radnih obaveza.

Stranci su preko ambasada, konzulata, obaveštajaca, NVO, multinacionalnih korporacija preuzeli kontrolu nad svim važnijim uporištima gdje se ostvaruje naš interes, a na sporednim mjestima su postavljeni potpuno nesposobni i maliciozni funkcioneri da se ne bi bavili svojim poslom. U SAD-u je duboka država toliko jaka da političari ne mogu da naprave nikakvu promjenu u njihovom državnom aparatu, dok kod nas ne postoji ni sjenka bilo kakve duboke državotvorne ideje, niti opšti konsenzus oko bitnih nacionalnih interesa. Imperija je okupirala i kontroliše osim zvaničnih medija čak i opozicione stranke i većinu nezavisnih internet medija.

Čitav narod prateći državne (monopolističke) medije je kapitulirao pred navalom nebitnih sadržaja u javnom mnenju. Svakog dana je opstanak sve teži, a sve manje ljudi je zabrinuto zbog toga. 30.000 ljudi u Srbiji godišnje umire od kancera, jer nikoga nije briga za to, jer se čeka da se u naprednom, razvijenom svijetu dođe do spasonosnog rešenja (u vidu čarobne pilule) koje će biti implementirano kod nas. Bilo kojem rešenju iz ove naše zemlje se odnosi sa arogancijom. Kolonijalni rajinski mentalitet samoporicanja caruje u svim institucijama.

Svi oni koji neće da se zaista uhvate u koštac sa problemima koje generiše Sistem, Imperija i potrošačko društvo su kapitulirali – potpisali bezuslovnu predaju – pristaju na ropski položaj.