Strah koji parališe ili slijepa mržnja

Dugotrajna bol izaziva strah koji parališe zdravo-razumsko rasuđivanje i adekvatnu reakciju. Smrtonosna bolest se često uočava tek sa pojavom bola, iako organizam i prije toga osjeti probleme. Onaj ko stoički može da podnese bol svoj razum može upotrebiti za spašavanje iz problema. Analgetici (lijekovi za bol) mogu da izazovu srčani zastoj i probleme sa bubrezima, ali i od ljudi prave ili kukavice ili ludo hrabre ljude, ali sigurno ovisnike. Obe krajnosti su podjednako pogubne za opstanak. Umjerena hrabrost i razumna pravednost pobjeđuju.

U onom trenutku kada se čovjek toliko boji bola da jedino što želi je da ga ništa ne boli postaje slab i gubi bitku, a kada neko uđe u bitku sa osnovnom idejom da sve prođe bez bola on je već izgubio.

Bolestan čovjek koji maskira svoj bol analgeticima dozvoljava da se zdravstveni problem komplikuje. Bol je upozorenje da ne živimo u skladu sa prirodom, da moramo nešto promijeniti, signal koji se ne smije potcijeniti. Potrošačko društvo ima ogromnu korist od zataškavanja problema – potrošnja (zdravlja, hrane itd) se nastavlja.

Bol treba da motiviše čovjeka da preispita svoje predrasude, navike i uvjerenja. Bol prisiljava čovjeka da potraži pomoć od drugog ili da posegne za novim izvorom znanja. Bol podstiče izbacivanje krika, suza i drugih stvari koje se kriju duboko u čovjeku.

Suočavanjem sa bolom se brani od straha, a ko kontroliše strah taj pobjeđuje, zato se u ratu nastoji utjerati strah u kosti neprijatelju, a to se postiže stravičnim zločinima.

U ratu se zločini rade spontano (u afektu) i organizovano zbog izazivanja parališućeg straha ili slijepe mržnje. Tome se stoici suprotstavljaju apatijom – potiskivanjem patosa. Ravnodušnost ne predstavlja nedostatak osećanja uopšte, već nedostatak onih osećanja koja čovjeka navode da vrlini uskrati onu pravu ulogu. Vrlina je mudraca u tome što umom može poznati štetnost afekata i savladati ih, a poročnost je u tome što kod njega strasti (ljubav, mržnja, strah …) dominiraju nad umom.

Kada oboleli od raka dobije dijagnozu (a sam sazna i prognozu) taj strah ga često parališe (naročito moć kritičkog sagledavanja situacije), zato mu medicinari kažu optimističku dijagnozu i tako ga uljuljkaju u lažnu nadu. Drugima ta informacija izazove toliko slijepu mržnju da izvrše samoubistvo.

Većina se ljudi, kad uđe u kriznu situaciju, kreće najčešće u tim krajnostima jer ih društvo ne priprema na krizu. Stoička škola ima zadatak da pripremi čovjeka na smrtnu opasnost, ona treba da nauči kako se strah drži pod kontrolom. Strah se kontroliše ako znamo, ili vidimo, odakle dolazi pretnja, te kojom se brzinom kreće i kako (i kada) je izbjeći.

Kancer se kreće relativno sporo, nastaje iz loših navika i uslova, kada se pojavi teško ga je izbjeći, zato je preventiva najbolja.

Ako znamo da svakom od nas preti ogromna opasnost od kancera onda se treba što prije informisati o svemu što ga uzrokuje  (i u najmanjoj mogućoj mjeri) i to izbaciti iz upotrebe. Odricanje od užitaka (sitnih poroka) je, u vrednosnom sistemu današnjeg potrošačkog društva, izuzetno veliki grijeh, ali je najefikasnija borba protiv bolesti i jedina prava preventiva (a ne preventivno pregledanje snimanje organa i traženje raka u začetku). Zvanična alopatska medicina najčešće rak uoči u stadijumu kada ga više ne može eliminisati, to je kao tiha poplava koja nas probudi kada se počnemo daviti u vodi.

Kako bi se ta taktika (borbe protiv raka odricanjem od kancerogenih uzročnika) relativizovala savremena konvencionalna medicina ističe dva jaka uzročnika većine oboljenja, a to su nasljedni faktor i stres, a pošto se na to ne može uticati onda se često odustaje od borbe. Tako se bitka gubi i prije započinjanja rata, to je kapitulacija kojoj su skloni slabići.

Stoički pristup nalaže da se djeluje u onom pravcu gdje je to moguće, a ono što se ne može promijeniti da se stoički istrpi. Stres je sastavni dio života koji se ponekad može izbjeći, ali mu se ne može definitivno pobjeći, te se mora na njega računati.

Priroda vrši selekciju tako što one koji nemaju izuzetno jaku volju za životom (koji se boje bola) i nisu u stanju da prepoznaju i otarase se i najmanjeg poroka prepušta samodestrukciji tj. kanceru. Stare civilizacije su ljude tjerale da konstantno dokazuju svoj prezir prema bolu tako što je od muškaraca traženo da ratuju, a od žena da rađaju. U tim društvima je jalovost i kukavičluk bio izuzetno veliki grijeh.

Stoička škola uči kako je bol glasnik koga ne treba eliminisati, već njegovu poruku izuzetno ozbiljno, hladnokrvno shvatiti i žestoko ofanzivno djelovati na uzročnike (one koji su stvorili – poslali bol). Bol je kao znak na putu, ako ga ne poštujemo možemo se momentalno nekažnjeno provući (zataškati ga analgeticima), ali kad tad ćemo nastradati. Bol može da probudi, osvjesti i podstakne čovjeka da pošteno i objektivno preispita svoje navike, stavove, slabosti i mane, a ne da ga otjera u slijepu mržnju ili strah koji parališe.