Patriotski kosmopolitizam

NATO Imperija je kompromitovala kosmopolitizam i u to ime vrši teror nad narodima namećući im nešto što nije u njihovom, a navodno je u višem interesu međunarodne zajednice. Kosmopolitizam (od grčkog: kosmos = svet i polites = građanin) je ideja po kojoj humani i prosvećeni ljudi uspostavljaju odnose bez obzira na nacionalne, verske i državne granice i unapređuju opšteljudske odnose; zagovaranje zajedništva, sloge ljudi i naroda celoga sveta kao nadvladavanje nacionalnih, međunacionalnih i drugih podela. To je stav po kojemu su svi ljudi pre svega „građani sveta“, a ne pripadnici različitih kolektiva poput lokalnih, regionalnih, nacionalnih i drugih zajednica. Kosmopolitizam je ideja da svi ljudi pojedinačno (i čitavo čovječanstvo) imaju prava i odgovornosti koje dobijaju rođenjem za čitavu planetu zemlju, a ne samo kao građani određene nacije ili mjesta za svoju zemlju. Kosmopolitizam je svijest o izuzetnoj povezanosti svega što se dešava, te da niko (pa ni jedan narod) nije izolovan od uticaja velikih sila.

NATO imperija je najveći protivnik pravog izvornog kosmopolitizma jer ga zloupotrebljava kako bi širila svoj uticaj, javno se zalažu za zajedništvo, slogu i mir, a tajno se podriva suverenitet naroda. Sa druge strane Imperija sebi stvara sparing partnera u vidu teatralnog ekstremnog nacionalizma, kako bi diferencirali i zavadili jedan narod po osnovu različitog temperamenta i osjećaja pripadnosti zajednici u kojoj živi i kako bi se patriote ograničavale na saradnju samo sa svojim sunarodnicima (a to je nedovoljno za ozbiljan, efikasan otpor). Podjelu na desnicu i levicu potenciraju baš iz tih razloga, produbljivanja jaza unutar naroda, a ne između klasa.

Najveći osjećaj pripadnosti svojoj naciji osjećaju pripadnici najvećih nacija – imperija. Imperijalistički nacionalizam ili borba za interese imperije nikada nije označeno kao nacionalizam, iako su oni najveći nacionalisti i šovinisti, duboko uvjereni u superiornost svoje nacije. Taj osjećaj je kao gravitacija, privlači manje od sebe, zato u te veće države odlaze gastarbajteri iz malih nacija.

Temperamentniji ljudi burno doživljavaju nepravdu koju su im počinile vojske drugih naroda (protiv kojih su ratovali) i u miru im ne opraštaju zločine. Često su i postali temperamentni jer su prošli golgotu. Takvi nacionalisti su idealni za unutrašnje poslove, to su beskompromisni čuvari nacionalnih interesa i granica, zahtjevni kupci koji sa strancima trguju kompenzacijom (recipročnom razmjenom dobara). Nacionalisti vole svoj narod u apstraktnom smislu bez obzira što taj narod ima kolonijalni mentalitet, autošovinistički stav prema svojoj kulturi i interesima. U svome narodu ne vide mane, ne vide duboke podjele i samo ih interesuje viši nacionalni interes. Kao najveće neprijatelje smatraju sve koji su ih nekada napadali, a prijatelje one koji ih sad podržavaju (najčešće samo moralno), iako su ih u ratovima osvajali. Nacionalisti ne priznaju da postaju pomalo kosmopolite kada sarađuju sa drugim nacionalistima. Oni ne vjeruju da ih ugrožavaju imperije preko susjednih naroda, već da su agresorski narodi samostalni u svojim zločinačkim poduhvatima. Eventualno prihvataju da postoje neki nadnacionalni (masoni, jezuiti, iluminati), tajni, ali nikad institucionalni centri moći. Srpski nacionalisti nisu protiv Amerikanaca, Nemaca, Turaka i Rusa toliko koliko su protiv Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, Bugara, Mađara jer su oni bili neposredni izvršioci agresije (a ne finansijeri).

Manje temperamentni ljudi vide mogućnosti saradnje sa dojučerašnjim neprijateljima, lakše im opraštaju jer najčešće sami nisu doživili neke velike neprijatnosti (često im je neko od predaka bio druge nacije). Oni kao kosmopolite su idealni za spoljne poslove, – ambasadori dobre volje, odlični prodavci robe iz svoje zemlje, prezenteri turizma svoje zemlje itd. Imperijalističke kosmopolite se bore za apstraktne interese čitave planete tako što će suzbijati interese svog naroda ne primjećujući da tako stvaraju kosmopolitski nadnacionalizam. Oni se javno zalažu za opšti svetski interes jer su za to odlično plaćeni od imperijalnih nacionalista.

Ni jedan narod (pa čak ni SAD, Kina i Indija) nije dovoljan sam sebi, ne može zadovoljiti sve svoje potrebe i ostvariti svoje interese oslanjajući se samo na svoje resurse, naročito što se interesi imperija suprotstavljaju interesima naroda i konstantno vrše privlačenje emigranata i plasiranje kapitala. Lojalistički kosmopolitizam je najčešće maska za ostvarivanje spoljnih interesa, a nacionalizam im služi za unutarnju upotrebu.

Saradnja između naroda treba da bude umjerena, recipročna i sa poštovanjem, a bojkotovati treba multinacionalne kompanije koje rade za interese imperije. Svako ko kupuje stranu robu (npr banane), putuje na odmor u inostranstvo ili prati strane medije (internet) postaje u određenoj mjeri kosmopolita jer je to vid saradnje – uspostavljanja odnosa sa ljudima iz drugih država. Nacionalisti često ne poštuju deklarativno druge narode i njihove interese, niti traže zajednički interes, a privatno konzumiraju njihovu robu, te zato ne uspijevaju da se otrgnu iz zagrljaja imperije.

Patriotizam se dokazuje u konkretnoj borbi protiv imperijalnih okova, za slobodu, a ne u jalovom ponavljanju praznih fraza (preambicioznih želja) koje postaju mantre.

Patriotski kosmopolitizam podrazumjeva uspostavljanje odnosa, zagovaranje zajedništva i sloge između čitavih naroda (ne i država), na što ravnopravnijoj osnovi, u zajedničkoj borbi (bojkotu) protiv imperije, za razliku od internacionalizma koji predstavlja međunarodni pokret radnika (pod pokroviteljstvom sovjetske crvene imperije) protiv kapitalista u njihovim zemljama destabilizacijom društva (izvoz revolucija i štrajkova). Tu taktiku je preuzela NATO imperija i hladni rat nastavila šireći nacionalističke pobune i secesije protiv višenacionalnih socijalističkih država. Nacionalni patriotizam je odličan, ali nije dovoljan, zagrljaj imperije je toliko jak da se iznutra teško izboriti sa njim, a ako bi se antiimperijalistička borba ograničila sam na jednu naciju to bi moglo biti okarakterisano kao slabljenje, sabotiranje ekonomije samo sopstvene države. Problem nastaje kada se rast ekonomije (potrošnje) bazira na padu zdravlja jednog naroda, a rešenje tj. rast zdravlja rezultira padom BDP.

Imperijalizam se zalaže za što jaču dominaciju velikih nad malim, a patriotski kosmopolitizam za što veću ravnopravnost, što manju dominaciju velikih nad malim. Kao što je nemoguća apsolutna dominacija, tako nije moguća ni potpuna ravnopravnost, ali joj treba težiti.

Imperije imaju veće resurse od kolonija, pa im se samo jedna nacija ne može suprotstaviti sa svojim državnim aparatom. To je pokušao Slobodan Milošević pa su organizovali prvo opsadu (zvanu sankcije), pa onda rat (zvani mirovna intervencija) i na kraju puč (zvani demokratske promene). Imperiji se efikasno može usprotiviti na vaninsitucionalnom nivou, na nivou kulture i to udruženo sa ostalim narodima. Što se više asketizam bude širio po svim narodima ovog svijeta imperije će teže moći da manipulišu sa svojim podanicima i teže će se odlučivati da započnu nove ratove. Ako se asketizam proširi u susjednu zemlju manje su šanse da nas ona napadne, to je suština patriotskog kosmopolitizma.