Fleksibilna saradnja

Međuljudski odnosi se unapređuju kroz saradnju na zajedničkim stvaralačkim projektima ili u odbrani od zajedničkog neprijatelja. Naučnici kao što je Yuval Noah Harari tvrde da je ljudska vrsta zavladala svijetom, ne isključivo zbog svog intelekta na individualnom nivou, već i zato što je razvila sposobnost fleksibilne saradnje velikog broja ljudi na kolektivnom nivou.

Saradnja na bazi prijateljstva je ograničena na manji broj ljudi koji se međusobno dobro poznaju (duži vremenski period) i najbolja je osnova za plodonosnu saradnju širih razmjera. Kroz saradnju ljudi puno bolje ostvaruju svoju potrebu za stvaranjem ili trošenjem, jer samostalno se može vrlo malo stvoriti.

Zbog naše mašte možemo da sarađujemo jer možemo da stvorimo i vjerujemo u fikciju – izmišljene priče, i sve dok svi vjerujemo u istu fikciju, dok svi poslušno pratimo ista pravila, norme, ciljeve i vrednosti ta saradnja traje. Sve druge životinje u međusobnoj komunikaciji samo opisuju realnost, a ljudi koriste svoj jezik ne samo da bi opisali stvarnost već da bi stvorili nove stvarnosti, zamišljene stvarnosti.

Politički sistem u kojem živimo nije objektivna realnost, već subjektivna fikcija (može da se raspadne i nestane kao SFRJ, SSSR…) i ako svi u nju vjeruju ona zaista funkcioniše. Društveni poredak je najuspješnija (a naročito novac) fikcija u koju svi vjeruju. Nemaju svi istu predstavu o Bogu, o svakoj pojedinačnoj naciji, o ljudskim pravima i obavezama, ali u kapitalizmu svi vjeruju u moć novca, to je priča koja sve ljude upućuje na saradnju u ostvarenju njihovog cilja.

Ljudi upravljaju svijetom zato što živimo u dualnoj stvarnosti – fiktivnu realnost, sačinjenu od izmišljenih entiteta (novca, korporacija, institucija, država), koju su stvorili na vrhu objektivne realnosti. Danas su najmoćnije sile na svijetu izmišljeni entiteti (koji postoje samo u našoj mašti – korporacije i institucije) i odlučuju o objektivnoj realnosti.

Danas u svijetu politike i biznisa vladaju organizacije (upravljačka klasa) koje su takvu saradnju (koordinaciju i subordinaciju) uz pomoć novca  razvile do savršenstva jer duboko vjeruju u fiktivnu realnost (novca, karijere, slave, moći) i spremni su da se za nju žrtvuju. Običan narod bez jakih Veza su oni ljudi koji nisu uspjeli da se povežu na zajedničkom cilju ili odbrani od zajedničkog neprijatelja jer sumnjaju da su te fiktivne realnosti najvažnije, njima su važije druge fikcije (zdravlje, porodica, čast, poštenje, iskrenost, prijateljstvo). Bez novca, slave i straha je teško okupiti dovoljno ljudi oko bilo kakvog autoriteta i zato je svaka promjena teško izvodljiva (ali ne i nemoguća).

Osim što je sve manje volje za saradnjom na ravnopravnim osnovama, nema ni tog zajedničkog cilja oko koga se mogu dogovoriti, zato što su želje sve više nerealne ili preambicozne. Da se više posjeduje i troši je san većine ljudi sa kojim se njima manipuliše, a da se bude zdraviji, slobodniji, poštovaniji požele oni koji gube zdravlje, slobodu i dostojanstvo.

Fleksibilni su oni ljudi koji se mogu lako prilagoditi stavovima druge strane, oni koji su otvoreni za promjene, oni koji imaju sposobnost da tuđe potrebe dožive podjednako važnim kao sopstvene, oni sa kojima se uvijek može naći zajednički jezik, oni koji su prilagodljivi novim situacijama.

Današnji kapitalistički sistem suzbija fleksibilnost u saradnji već nameće krutu subordinaciju i disciplinu, tako da pomalo iščezava ona sposobnost koja nas je razvijala hiljadama godina. Danas ljudi sve manje imaju sposobnosti empatije, sve teže mijenjaju svoje stavove i nalaze zajednički jezik, i zato sve teže sarađuju na ravnopravnim osnovama bez materijalne nadoknade. Sve teže neko može da zamisli neku novu subjektivnu fikciju, čak se i starima pomalo gubi značaj.

Takav trend je teško promijeniti, već ga treba uočavati i proučavati kao jedan oblik gubljenja ljudskosti. Dehumanizacija je proces gubitka interesovanja za osjećaje, misli i interese drugih ljudi, koji današnji sistem vrednosti potencira.

Posle hiljada godina nametanja određenih fikcija malo ko sumnja u njihovu utemeljenost i promjenjivost. Kapitalistički zakoni se smatraju nepromijenjivim kao da su prirodni zakoni. Tako da se ono što je neprofitabilno na kratke staze ne smatra za korisnim za dug vremenski period. Poredak je realno puno labilniji, a dokaz za to je u ogromnim ulaganjima u sve ono (mediji, obrazovanje, sport, kultura) što ga održava u životu, ne stvara profit već se finansira iz budžeta.

Bez fleksibilne saradnje ljudska vrsta (a naročito časni ljudi) neće moći da se efikasno suoči sa svim izazovima i ograničenjima, već će ostati robovi svojih fikcija. Dok patriote ne pronađu najmanji zajednički sadržalac, minimum zajedničkog interesa neće između njih biti prave saradnje. Samo oko borbe za slobodu, a protiv imperijalizma i konzumerizma bi se mogli okupiti pravi patrioti, jer u borbi za slobodu nema konkurencije – svi su upućeni jedni na druge. U isključivoj borbi za vlast (a ne za promjenu društva) svi su jedni drugima potencijalna konkurencija, nikada se ne može razviti dovoljna doza međusobnog povjerenja potrebna za uspješan otpor.

Da bi se menjalo društvo (ili stvaralo novo) moraju se prvo promjeniti pojedinci koji ga stvaraju, zatim da se okupe i pomognu jedni drugima da izdrže izazove okoline. Potrošačko društvo je trulo, ta trulež truje njene pripadnike, zato treba izaći iz njega tako što se treba držati samo onoga što je zdravo. Svi koji osjete taj smrad truleži imaju zdrava čula i njima će osjetiti zdrave ljude i razviti zdravu saradnju. Da bi sačuvali (ili povratili) svoje zdravlje treba im ne samo zdravo hrana za dušu i tjelo, već i zdravo društvo u koma će se sačuvati.