Poroci kao dio životnog stila – autodestruktivnost kao autošovinizam

Još je Epiktet smatrao da su poroci nedostatak vrlina. Nedostatak želje za zdravljem dovodi do nedostatka – smanjene pažnje – fokusiranosti na očuvanje zdravlja. Životni stil koji akcent stavlja na potrošnju zanemaruje zdravlje i gura ljude u poroke. Za promjenu fizičkih lica kao nosioca vlasti dovoljni su izbori, ali za stvaranje novog sistema vrednosti i njegovog usvajanja od većine ljudi potrebna je duboka analiza sadašnjeg stanja.

Sigurno će srpskim tradicionalistima kritikovanje životnog stila zvučati kao autošovinizam, ali prava mržnja prema sopstvenom zdravlju je puno štetnija od mržnje prema svojoj kulturi, nasleđu i interesima. Kao nacija smo u svjetskom vrhu po količini vremena provedenog pred televizorom, po količini potrošenog, alkohola, nikotina, kofeina, šećera i mesa po glavi stanovnika, po broju starih i izginulih u ratovima i po bolestima koje iz toga proizilaze. Poroke smatramo bitnim djelovima našeg karaktera na koji se ponosimo kao na dio folklora, bez obzira koliko su oni beznačajni u ukupnom spektru naših osobina.

Zdravstveni pad je uzrokovan lošim, štetnim životnim stilom koji je obezbeđen zaduživanjem i vodi u dužničko ropstvo. Svaki džanki je izmanipulisan tako da nije svjestan da je upao u zamku dilera, i nema snage volje da se iz tog svog ropskog položaja izvuče. Skidanje sa droge doživljava kao skidanje sopstvene kože.

Slaveni, a naročito Srbi izuzetno olako shvataju život, najčešće kao uživanje i životarenje, a najmanje kao borbu za opstanak – preživljavanje, i zato sam život (bez maksimalnog uživanja u njemu) izuzetno malo cijene. Kao što ne cijene svoj tako ne cijene ni tuđe živote (zato su odlični borci).

Kako bi tu samodestruktivnost  istakli umjetnici crnog talasa su je još više potencirali, a pošto su Romi bili protagonisti tih filmova Srbi se nisu u tome prepoznali. Kolonije, kao i rezervati za indijance svojim stanovnicima nameću neumjerenost u potrošnji kako bi ih što više oslabili i tako slabe lakše kontrolisali.

Svojih poroka se malo ko srami, većina je ubijeđena da ostali previše morališu, da pretjeruju, da popuju i guraju nos u tuđe stvari. Najdraža im je relativizacija u vidu alegorije – čovjek bez mane je kao drvo bez grane, koja je u stvari slika prosječnog konzumera, a ne pravog čovjeka koji se trudi da unapredi svoju vrlinu.

Pristajanje na tezu o superiornosti suprotnog pola je vid autošovinizma, tako da pristajanje na radikalno feminističke mitove je duboko destruktivno za samopouzdanje. Samo na osnovu mita o ugroženosti i superiornosti se daju privilegije koje su zaštićene zakonom, koji treba da sakrije nedostatak hrabrosti da se usprotivi nalozima stranih gazda. Radikalni feminizam počiva na slaboj ljudskosti (atrofiranoj muškosti kod političara i hipertrofiranoj muškosti kod političarki) kolonijalnih političara. Nedostatak borbenog morala je odlika ženstvenosti, ona priliči ženama, a ne muškarcima. Pogrdno prozivanje našeg glavnog političara homoseksualcem (pederom) je u funkciji zataškavanja njegovog nedostatka hrabrosti (muškosti) prema pravim neprijateljima (imperiji).

Iza radikalnog feminizma ne stoje samo NVO i državne institucije već prvenstveno strani mentori i domaći asistenti (kilavi političari), a njima se može suprostaviti samo uskraćivanjem lojalnosti.