Bajke Ujka Sema

USAID je agencija za međunarodni razvoj mašte i kao takva ima vrlo značajnu ulogu (i ogroman budžet).

Prva bajka je o zalaganju za slobodu, takozvani Neoliberalizam. Kako bi promovisao slobodu Ujak Sem sa satelitima se trudi iz dana u dan da reguliše svaki segment prirode i društva. Nikada u istoriji nije postojao ovakav totalitarizam i toliko ograničenja. Ograničava se sve, od govora (politička korektnost) do kretanja (izgradnja zidova i žica). U tom sistemu država teoretski samo postavlja pravila, a privredni subjekti kroz konkurenciju dolaze do kvaliteta i evolucije. U stvarnom životu država štampa sve više novca koje daje sve manjem broju ljudi, a istovremeno od sve većeg broja ljudi traži da im plate sve veće poreze. Da se iskreno zalažu za slobodu porezi bi se vremenom smanjivali, kao i primarna emisija novca, a upravo Ulak Sem traži povećanje vojnog budžeta svojih saveznika.

Druga je bajka o besplatnom ručku. Ubjeđuju nas da nam zbog svoje humanosti daju grantove, donacije i subvencije. Sve sa željom da izađemo iz bijede, a realno su nas oni postavili u ropski položaj. Njihova filantropija ima za cilj da se svi pred njima postidimo jer mi nismo toliko humani, nismo donirali toliko para kao oni.

Treća bajka je o poštovanju slobodne volje naroda, birača, većine. Realno Ujak Sem žestoko utiče na volju glasača visoko sofisticiranim i masovnim marketingom. Armija spin doktora danonoćno radi na kontroli uma glasačke mašine. Sve i jedan glas je debelo plaćen prvo kroz plaćanje reklama, a zatim nekom privilegijom (poslom, koncesijom, subvencijom…) finansiranom iz zajedničkog budžeta.

Četvrta bajka je o jednakim šansama, država svakodnevno stipendira najbolje studente kako bi se njihov talenat bolje razvio, tako što uskraćuje pravo na obrazovanje ostalima. Čitav sistem napredovanja se zvanično zalaže za meritokratiju – nagrađivanje prema rezultatima, a u praksi se nagrađuje lojalnost. Sistem nikada ne postavlja jednake startne pozicije, niti ravnomjerno opterećuje sve ljude, već sistematski protežira privilegovanu manjinu (nacionalnu, spolnu, vjersku itd) kako bi od njih pravio uspješne lidere. Lojalni se protežiraju kako bi upravljači bili sigurni da nikada neće otkazati poslušnost, da nikada neće imati prigovor savjesti, da nikada neće doći u moralnu dilemu. Poslušnici će bez griže savjesti otpustiti vredne ljude, napasti sposobne da svoj posao ne rade kako treba, uskratiti plaćanja onima iza kojih ne stoje moćnici.

Peta bajka je o sveopštom progresu, povećanju društvenog proizvoda, zanemarujući ogromnu kolateralnu štetu koju takav prosperitet donosi. Svima raste budžet na račun zaduživanja kod Ujka Sema.

Šesta bajka je o neophodnosti vezivanja za strateške partnere, pa se tako svaki subjekt mora vezati za nekog većeg od sebe kako bi opstao. Iza toga stoji totalitarno pravilo – ko nije za nas taj je protiv nas.

Sedma bajka je mit o privatnom preduzetništvu, o samoinicijativi, inventivnosti koja je ključna za bogatstvo zapadnog svijeta. Svaka inventivnost koja ne donosi sve veći profit je osuđena na zaborav. Samo visoko profitabilni (skupi) proizvodi, koji u svoju cenu imaju ukalkulisan enorman marketing imaju šanse. Uprevo Sistem insistiranjem na profitabilnosti guši kreativnost (to se naročito vidi u umjetnosti).

Osma bajka o diskriminaciji žena, njih predstavlja kao žrtve bahatih muškaraca, zaboravljajući da upravo korporacije i institucije pred žene postavljaju sve veća očekivanja u karijeri (koja ih iscrpljuju daleko više od muževa).

Jedna od bitnih razlika između djece i zrelih ljudi je u tome da zreli ljudi ne vjeruju u bajke, ni u humanu misiju deda Mraza (kako god on izgledao).

Bajke služe da nas uspavaju – anesteziraju kako bi mogli da izdržimo bolne rezove, amputaciju ljudskosti, lomljenje moralne kičme , smekšavanje karaktera, gubitak obraza i naprave ovisnikom o anestetiku.