Stoička škola u prirodi
U antičko vrijeme su gradovi, a naročito trgovi bili mjesta gdje su se ljudi sretali, diskutovali i odlučivali, pa je tako i Stoička škola o životu u skladu sa prirodom i zdravim razumom podučavala na trgovima. Danas trgovi nemaju tu svrhu, tu se većinom stranim turistima prepričavaju neke legende, simpatični događaji, sviraju drugorazredni ulični svirači, prodaju trećerazredne igračke, žuta štampa, cigarete i slatkiši, trčkaraju djeca i psi. Trgovi su postali mjesta za trovanje i zaglupljivanje. Duša i tijelo zdravog i normalnog čovjeka vapi za netaknutom prirodom, pa utjehu može naći u parkovima i planinama.
Priroda je najbolje mjesto za učenje i za gajenje – razvoj svoga tijela i duha, zato ćemo organizovati izlete stoičke škole u prirodi.
Osim pješačenja ili veslanja do što netaknutije prirode, planiramo organizovanje predavanja i tribina, te zajedničkih uživanja u zdravoj hrani i piću. Danas se na izletištima najčešće peku roštilji, neumjereno jede, pije alkohol i baca smeće. Resetovanje u prirodi velikim količinama hrane i pića pomaže mnogima da izdrže pritisak koji trpe na poslu i kod kuće.
Ovo je poziv zainteresovanima da se jave i predlože mjesto i vrijeme gdje bi se mogli sastati (gdje većina odluči).
Mislim da osim planina, izletišta i poneki park može da posluži.
Osnovne teze cinika (kinika) preuzela je i dalje razvijala stoicka skola. U njezinu se razvoju obicno razlikuje razmjerno samostalna starija faza (IV. do III. st. pr. Kr., Zenon iz Kitija, Kleant, Hrizip ), zatim srednja faza preplavljena platonisticko-peripatetickim idejama (II. do I. st. pr. Kr., Panetije, Posejdonije ) i napokon mlada faza usredotocena na eticka pitanja (od I. st. nakon Kr. pa dalje, Epiktet, Seneka, Marko Aurelije ). Tri osnovne stoicke filozofijske discipline, logika, fizika i etika, pocivaju na nacelno materijalistickoj osnovi (identifikaciji bica uopce s materijom), ali sadrze i niz idealistickih elemenata, kao sto je npr. nauk o svjetskome Logosu i nauk o sudbini (predestinaciji, predodredbi). Senzualisticko-nominalisticku teoriju spoznaje i etiku autarkije (odnosno »apatije«, slobode od strasti) preuzeli su stoici od kinika, s kojima ih povezuju i socijalno-politicka gledista: teorija o prirodenoj jednakosti svih ljudi, odbacivanje institucije ropstva, ideal svecovjecanske zajednice (»oikumene«). Neke eticko-socijalne teze stoika dobile su osobito kulturno-povijesno znacenje po tome sto su postale dijelom krscanskog naucavanja, koje je zamijenilo filozofski pogled na svijet nakon sloma anticke civilizacije.