
ubistvo i samoubistvo
Pravim pokajanjem i odricanjem do spasenja (ozdravljenja)
Laičko tumačenje dogmi je za religijske institucije najveće svetogrđe, a za tumača je otkrovenje.
Sveti Jovan Krstitelj je pozivao na pokajanje, na spoznaju da je počinjen grijeh. Krštenje je u svojoj suštini odricanje od zla, od onoga što je loše i štetno. Potapanje u rijeku Jordan treba da podseti na izlazak iz egipatskog ropstva, na oslobađanje od lanaca ovisnosti.
Kada bi se ta teza materijalizovala to bi ovako izgledalo.
Gojazan čovjek shvati da je gojaznost bolest (koja ne boli i od koje se ne umire) koja uzrokuje mnoštvo drugih bolesti (koje sigurno bole i od kojih se sigurno umire) onda se pokaje što je bio neumjeren u jelu i kretanju, te se odrekne suvišnog jela i mirovanja, i spasi se (ozdravi) od viška kila. Ozdravljenje je spasenje na ovom svijetu i dočeka ga onaj ko se odrekne okova (ovisnosti) koje nameće zemaljski život.
Većina sveštenika svih religija je blago gojazna jer ne smatra da je grijeh u neumjerenom unošenju hrane. Za njih su grehovi uvijek apstraktni, a nikad konkretni. To je zbog toga što izbjegavaju da gledaju na sebe i svijet oko sebe sa umjerenom sumnjom (skepsom) jer je skepticizam u religijskim institucijama strogo zabranjen.
Monaštvo nema problema sa gojaznošću jer se dogmatski drži životnog stila koji to nedozvoljava, ali ne poštuje jednu od bitnih instrukcija onoga koga slijede, a to je da se množe. Oni su se pokajali što su živjeli kao obični ljudi koji su većinom posvećeni svojoj porodici, odrekli su se ljubavi prema bližnjima (ženi, djeci, unucima) i čekaju spasenje na onom (apstraktnom) svijetu. Posvećenje je spasenje na onom svijetu i nada mu se onaj ko se odrekne slobode, obaveza i ljubavi prema ženi i djeci.
Mislim da čovjek ima potrebu za užitkom, ko je ne zadovolji u uživanju u stvaranju (porodice, umjetnina, bogatstva, znanja) taj uživa u potrošnji (hrane, pića, zdravlja i svog vremena). Najčešće se uživa u trošenju svoga vremena ne radeći ništa, neko to zove meditacijom, drugi ljenošću.
Saznanje koje prethodi pokajanju i odricanju je bolno, ali ljekovito.
Istina boli, ali ne ubija. Laž ne boli, ali ubija.
Kada neko ima zdravstvenih problema javlja se bol koji je vapaj organizma za pokajanjem, taj bol je impuls, informacija, istina. Da bi ublažio bol čovjek uzme analgetike koji ublaže bol i zataškaju simptome – to je laž koja ubija. Zataškavajući simptome bolest se komplikuje i dovodi na kraju do smrti.
Tabletomanija je većinom vezana za analgetike, koji su vrlo, vrlo blagi narkotici, ali ipak narkotici. Tako da su tabletomani vrlo, vrlo blagi narkomani koji nisu svjesni svog grijeha i odbijaju da se pokaju.
Bez umjerenog kritičkog sagledavanja svega pa i vlastitih postupaka (navika i stavova) nema opstanka, preživljavanja, ni života. Dogmatsko gledanje na svijet i sebe je puno lakše, vodi u inerciju, ljenost i jalovost. Dogmatici ništa novo ne stvaraju.
Pretjerano kritizerstvo je druga krajnost koju isto tako treba izbjegavati, jer vodi u destruktivnost (prema drugima ili sebi). Pretjerana sumnja dovodi do pretjeranog kajanja, koje vodi u destruktivnost, što dovodi vrlo često do ubistva bližnjih i samih sebe.